U Njemačkoj se ne govori o lustraciji, ali za suočavanje s prošlošću Stasija daje se 100 milijuna eura

Roland Jahn na čelu je "Gauckova ureda", nazvanog po aktualnom predsjedniku Njemačke koji je bio prvi savezni povjerenik za arhivu Stasija, bivše tajne komunističke policije DDR-a. Jahn je čovjek iznimna moralnog integriteta koji je kao aktivist za ljudska prava gradio u totalitarizmu. Izbačen je s fakulteta, više puta uhićivan, zatvaran, sve dok mu 1983. nije oduzeto državljanstvo te je protjeran. U Zapadnoj Njemačkoj nastavio je svoju misiju kao novinar i publicist dok 2011. nije preuzeo ured koji se bavi arhivom Stasija. Idealan je sugovornik o lustraciji.

::Njemačka ima iskustvo lustracija u odnosu na dva nečovječna režima – nacionalsocijalizam i komunizam. Što nam njemačko iskustvo govori o tome što je lustracija, koji je njezin cilj i smisao, što je univerzalno i karakteristično za sve koji se obračunavaju s prošlošću, a što specifično za Istočnu Njemačku?

Najprije da objasnimo: lustracija je riječ koja se u njemačkom kontekstu ne upotrebljava. Mi govorimo o provjeri nekadašnje suradnje sa službom Državne sigurnosti (Stasi). Ta provjera nije nikakav kaznenopravni postupak; njezina je svrha u prvom redu isključivo ustupanje informacija: je li netko u dokumentaciji Stasija zaveden kao neslužbeni suradnik i kako je ta suradnja točno izgledala. O tome mi kao ured za dokumentaciju Stasija dajemo informacije. Pomažemo razjasniti prošlost kako bi društvo moglo raspravljati o tome kako se prema tome odnositi.

Istodobno spominjati obje diktature bilo bi prilično teško. Suočavanje s nacističkom diktaturom u obje Njemačke nije bilo dosljedno, što za društvo nije bilo dobro. Bilo je, dakako, i kaznenopravnog suočavanja s nacističkim zločinima, najprije od Saveznika u Nirnberškom procesu, a puno kasnije u procesima zbog zlodjela u koncentracijskim logorima. No mnogi pomagači i podupiratelji nacionalsocijalističke diktature bez ikakvih sankcija vode novi život u oba dijela oslobođene Njemačke a da pritom ne moraju odgovarati za svoju krivnju. U Zapadnoj Njemačkoj suočavanje s nacionalsocijalističkim razdobljem odrazilo se i nasiljem, najprije u studentskim pokretima, a potom i u terorističkom pokretu sedamdesetih. Možda je upravo zbog toga odmah nakon ujedinjenja Njemačke postojala tako velika spremnost trenutačnog suočavanja s diktaturom komunističkog režima SED-a (Socijalistička stranka jedinstva Njemačke). Nepravda iz prošlosti ima jedno zajedničko obilježje: ne prolazi, a pogotovo ne ako se od nje odvraća pogled. Nepravda se mora razmatrati i razjasniti kako bi se moglo izgraditi povjerenje u novo društvo.

::Jesu li članovi Stasija i komunističke elite uspjeli „promijeniti odijelo" ili je vaša potreba za pravdom i istinom zadovoljena? Što u tom kontekstu znači da vam u uredu još radi pedesetak bivših suradnika Stasija?

Njemačka je situacija bila posebna. Kad je DDR prestao postojati, društveni poredak Zapadne Njemačke uglavnom je primijenjen na ujedinjenu Njemačku. Bilo je jednostavnije staru elitu premjestiti u drugi red budući da su mnoge dužnosti obavljali i preuzeli zapadni Nijemci, koji su potom mogli poučavati one istočne Nijemce koji nisu bili opterećeni grijesima iz prošlosti. U tim su okolnostima i bivši disidenti i osobe bez tereta prošlosti dobile poneku priliku zauzeti istaknuta mjesta u društvu, politici i gospodarstvu. Stari kadar i suradnici Stasija uglavnom su završili u rubnim područjima.  
U našoj službi još radi 18 nekadašnjih suradnika Stasija, uglavnom na osiguranju zgrade. Njihovo sam zapošljavanje od prvog trenutka smatrao pogreškom. Zaposliti ih upravo u ovakvoj službi za mnoge je žrtve Stasija uvreda. Otkako sam stupio na dužnost pokušavam te ljude na primjeren način premjestiti na druga radna mjesta; od njih gotovo 50 sad ih je još samo 20 koji ovdje rade. Suočavanje s prošlošću proces je u kojem simbolika, poštovanje i priznanje, poštovanje žrtava, priznanje nepravde igraju važnu ulogu. A takvi procesi iziskuju puno vremena.

::Kako ste u Njemačkoj izbjegli opasnost da se procesi suočavanja s prošlošću ne svedu na odmazdu ili dnevnopolitičke i osobne obračune?

Ured za dokumentaciju Stasija od samog je početka ustrojen kao ustanova koja nije pod utjecajem političkih interesa. Saveznog povjerenika bira Bundestag; on mora biti nadstranački usmjeren, a razjašnjavanje prošlosti njegova je obveza. Time je zajamčeno da se informacije iz arhiva neće zlorabiti u političke ili osobne svrhe.
I u Njemačkoj je postojala bojazan od odmazde. No u stvarnosti nije poznat slučaj da su se ljudi osobno obračunali. Glavni je cilj bilo ustanoviti i razjasniti kako se država, tj. tajna policija Stasi miješala u život ljudi i izbacivala ih iz kolotečine. To je mnogima donijelo važne spoznaje. Dakako da se mnogi teško nose s činjenicom da je pravno suočavanje s nepravdom bilo moguće samo u ograničenoj mjeri. No upravo zbog toga i postoji naš ured koji će kao simbol stalno podsjećati na to da se nepravda dogodila i da su ljudi patili.

::Ima li, s iznimkom onih koji su se poput vas žrtvovali za istinu i pravdu, nevinih u komunizmu? Što mislite o većini koja je šutjela?

Diktatura ne funkcionira samo zbog toga što se odozgo vrši pritisak i prijeti represijom. Odgovornost za diktaturu ne snose samo oni koji u državi imaju vlast. Ona funkcionira i zbog toga što se iznimno velik broj ljudi u svakodnevnom životu prilagođava potrebi za konformizmom i sudjelovanjem. No za to mogu postojati i uvjerljivi razlozi. Svatko snosi dio odgovornosti za uspjeh u cijelosti. Upravo o tome se radi kada se bavimo prošlošću: prepoznati mehanizme kojima je svaki pojedinac dao svoj doprinos u funkcioniranju sustava. Ja osobno pritom ne osjećam nikakvu mržnju prema onima koji su se prilagodili sustavu. Svatko živi svoj život. Svatko je, međutim, odgovoran i za svoje odluke. No važno je odati priznanje onima koji su se izložili riziku u onoj fazi u kojoj je diktatura još širila strah oko sebe.

::Što mislite o Titovu komunizmu?

O Titu nemam neki poseban stav. U vrijeme DDR-a tadašnja Jugoslavija činila nam se nešto liberalnijom. No nismo imali detaljnijih informacija o tome što se stvarno zbivalo.

::Tko je u komunističkoj nomenklaturi DDR-a bio predmetom lustracije?

Ponavljam, lustracije u tom smislu u Njemačkoj nikad nije bilo. Bio je niz kaznenih postupaka u devedesetima u kojima se pokušalo osuditi posebno teške delikte diktature SED-a. Tu se prije svega radilo o mrtvima na Berlinskom zidu i na unutarnjoj njemačkoj granici, no i o korupciji i špijunaži. Strožih kazni nije bilo. 
Ured za dokumentaciju Stasija bilo je tijelo kojem su se obraćali javni poslodavci, ali i parlamenti na svim razinama, koji su mogli provjeriti jesu li njihovi zaposlenici i parlamentarci eventualno neslužbeno surađivali sa Stasijem. Suradnja sa SED-om, komunističkom partijom DDR-a, nije se provjeravala. Dosad smo više od 1,7 milijuna puta dali informacije na razne upite.

::Koje su onda posljedice služenja komunističkom režimu, koje su im službe bile nedostupne i jesu li ih osjetile obitelji komunističke elite?

Što su pojedini poslodavci radili s našim informacijama, izmiče našim spoznajama. Nije bilo takvog zakona, a ni mogućnosti, da sama djelatnost u svojstvu neslužbenog suradnika bude razlog za otkaz. Za parlamentarce to je često značilo javnu raspravu koja je nerijetko rezultirala odstupanjem s dužnosti. U javnoj službi, policiji, pravosuđu i drugim relevantnim sektorima vodile su se rasprave koje nisu bile toliko izložene javnosti. O posljedicama za obitelji ne možemo ništa reći, no bilo je nekih istraživanja koja su se time bavila.

::Što je s mirovinama, stanovima i imovinom stečenom u komunizmu?

Imovina je u sklopu procesa ujedinjenja dijelom prodana preko privremeno osnovane državne agencije. Stranačka imovina SED-a uglavnom je zaplijenjena i iskorištena za oporavak Istočne Njemačke. Stranka Die Linke, nasljednica SED-a, uspjela je za sebe spasiti dio nekretnina i imovine, budući da nije ukinuta, nego je nastavila s radom nakon SED-a. Od 3. listopada za ujedinjenu Njemačku vrijede načela pravne države Savezne Republike Njemačke. Nekoliko posebnih odredbi pozabavilo se tim okolnostima, no i to se dogodilo izvan Ureda za dokumentaciju Stasija.

::Istinu o prošlosti teško je doznati bez materijalnih dokaza. Vaš ured još radi mozaik dosjea Stasija. Kakvi su opseg i svrha tog posla?  

Suočavanje s prošlošću temelji se na brojnim izvorima. Na dokumentaciji tajne policije, ali i državnog aparata, zapisima disidenata, ali i izvješćima svjedoka tog vremena. Dokumenti koji potječu iz državnih izvora autentične su radne svjedodžbe, koje poput svakog drugog povijesnog izvora treba razvrstati. Naš arhiv raspolaže sa 111 kilometara spisa, k tome s više od 1,8 milijuna nerazvrstanih fotografija, 30.000 filmova, videozapisa i tonskih zapisa. Osim toga, početkom devedesetih godina pronašli smo 16.000 vreća punih rukom rastrganih dokumenata koje otad ponovno sastavljamo ručno, ali i računalno u sklopu projekta koji financira Bundestag.  To je složen postupak. U konačnici smo se toga prihvatili jer ne želimo prepustiti Stasiju odluku o tome koje će informacije biti dostupne, a koje ne.

::Bi li se proces suočavanja s prošlošću mogao u Njemačkoj realizirati da počinje danas bez svega što je učinjeno proteklih 25 godina?

To može biti samo čisto nagađanje. Mogu reći samo jedno: suočavanje s prošlošću nema rok trajanja, uvijek se isplati razjasniti prošlost, pa bilo to i s vremenskim odmakom. Kako će se to točno odvijati, na koga će se odnositi, s kakvim posljedicama – za to ne postoje ni pravila ni standardi. To svaka zemlja mora otkriti i raspraviti sama za sebe. Važno je da se raspravlja.

::Bista Josipa Broza Tita tek je nedavno iz ureda predsjednika RH premještena u muzej, ali je i to izazvalo negodovanje dijela javnosti. Dio komunističkih arhiva "prerađen" je i kontaminiran. Neki istaknuti komunisti postali su moćni članovi društva, neki su se obratili u demokrate ili su poput dr. Franje Tuđmana zadužili naciju, dok su neke žrtve bivšeg režima ostale zarobljenici prošlosti. Nisu li u tim okolnostima kriteriji suočavanja s prošlošću nepremostiva zapreka, imajući u vidu i protek od 25 godina?

Mogu samo ponoviti. Želi li se Hrvatska suočiti s komunističkom prošlošću, sami su Hrvati ti koji moraju utvrditi kriterije. Dulji vremenski odmak mnogima omogućuje manje emotivno suočavanje s činjenicama o kojima će se raspravljati. Možda se naknadno neće moći provesti prevelik broj promjena. No razjašnjenje uvijek pomaže i za budućnost.

::Ako je to važno i radi očuvanja demokracije, kakvu to važnost ima za RH koja je i bez toga članica EU?

Suočavanje s prošlošću pomaže u uspostavi demokratskih odnosa. Pomaže na putu prema budućnosti. Bez tog suočavanja puno je veća mogućnost da se ponove pogreške i nepravda iz prošlosti. Ali u demokraciju, dakako, ubraja se puno više. Ipak, i Hrvatska može imati veliku priliku da suočavanjem s prošlošću učvrsti i osnaži demokraciju.

::Pratite li suđenje bivšim čelnicima hrvatske službe sigurnosti u komunizmu, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koji su u Njemačkoj optuženi za političke likvidacije? Znate li što o aferi vezanoj za njihovo izručenje?

O tome ne mogu ništa reći.

::Dio političara i analitičara lakonski kaže da prošlost u RH nikog ne zanima. Koga zanima komunistička prošlost u Njemačkoj? Samo starije, prošlošću opterećene generacije?

Nama je upravo u ovom vremenu, 25 godina nakon kraja DDR-a, važno pronaći odgovore na pitanje zbog čega bi se nova generacija trebala baviti tom prošlošću. Dakako da je žrtvama važno da im društvo, baveći se nepravdom koja im je nanesena, iskaže poštovanje. No suočavanje s komunističkom prošlošću DDR-a neće prestati kada preminu oni koji su je doživjeli. Upravo zbog izazova digitalnog prikupljanja informacija u današnje vrijeme arhiv dokumentacije Stasija doima se izvorom u potrazi za odgovorima. Kako bi situaciju danas mogli bolje procijeniti, mladi ljudi žele otkriti kako je Stasi radio, koje su mehanizme koristili tajna policija i diktatura. Trudimo se mladima ponuditi sadržaje koji bi ih mogli zanimati. Početkom godine na internet smo stavili izlog u arhiv, medijateku Stasija (www. stasi-mediathek.de).

::Koliko Njemačka godišnje izdvaja za suočavanje s prošlošću?

Ovdje mogu govoriti samo za svoj ured; no, ukupno gledajući, njemačka se vlada višestruko angažirala oko toga da financijski i personalno podrži suočavanje s prošlošću. Postoje zaklade, udruge i spomen-mjesta koje podupiru država i pokrajine. Arhiv sa Stasijevom dokumentacijom ima godišnji proračun od približno 100 milijuna eura, a trenutačno na 13 lokacija zapošljava oko 1600 djelatnika. Svaki mjesec dobivamo više od 5000 zahtjeva za osobni uvid u spise, na stotine zahtjeva istraživačkih ustanova i medija. Još uvijek nam predstoji puno posla. No zahtjevi za provjere u javnim službama i parlamentarnim tijelima u znatnom su padu. Ove godine imali smo nešto više od 160 zahtjeva.

::Što kad bi se danas doznalo da je profesor na fakultetu surađivao sa Stasijem? Bi li se morao povući?

Posljedice ovise od slučaja do slučaja. S jedne strane to ovisi o tome koliko i kako je pojedinac bio upleten u rad tajne komunističke policije, a s druge strane prije svega o tome kako se ta osoba u proteklih 25 godina ophodila prema tome. Zakonski tu u Njemačkoj gotovo da i nema uporišta. Ako je netko na upit svjesno prešutio svoju suradnju, dokazala bi mu se krivnja zbog laganja, što s aspekta radnog prava može obrazložiti otkaz. Ako se tako nešto sazna, a pojedinac je npr. pobijedio na izborima pa ga stranka ponovno kandidira za sljedeće izbore, građani će odlučiti žele li tu osobu dalje imati na toj dužnosti. U demokraciji je sve pitanje javnog diskursa.

>> Ni trener s dopinškom aferom iz DDR-a ne može sa sportašima na Olimpijadu