Ratko Martinović je novinar, kolumnist, urednik, bloger, aktivist, autor zapaženih SF priča i publicističkih knjiga kojem je Hangar 7 iz Zagreba krajem prošle godine objavio roman prvijenac “Kaleidoskop”.
Riječ je o romanu koji se efektno poigrava žanrovima i ima snažne povijesne, ljubavne, fantastične, a onda i duhovne elemente. Radnja “Kaleidoskopa” je složena, i to ne samo zbog činjenice da glavni lik prolazi kroz sedam povijesnih razdoblja na svom putu prema (samo)spoznaji, ali i prema opsesivnoj životnoj ljubavi zbog koje izgara poput nekog ljubavno i seksualno neostvarenog junaka iz doba romantizma. Na tom poprilično mučnom i bezizlaznom putu prema osobnoj sreći Martinovićeva junaka u stopu prati svojevrsni suparnički alter ego, mitski neprijatelj čiji je identitet u pravilu prikriven i zamaskiran, baš kao i identitet krajnje idealizirane prelijepe žene koja je moguće ishodište junakova cjeloživotnog istraživanja. Taj je trojac bez kormilara svakako vrlo zanimljiv i poticajan kao zamašnjak radnje ovog romana koji ima više razina pa se nikako ne treba zaustavljati samo na onoj najdoslovnijoj. Na strani glavnog junaka su iskusni starci (bilo šamani, vračevi, učitelji ili vladari) u savjetničkoj i formativnoj ulozi, ali ostaje otvoreno teško pitanje koliko su oni dobronamjerni i koliko su zapravo iskreno na junakovoj strani. Tu je i junakova, nazovimo je uvjetno čovječnost i civiliziranost, koja nema gotovo pa nikakve šanse u suočavanju s krutim i besprizornim društvenim pravilima koja su čovjeku nametnuta (ili su u njega ugrađena) od samog početka njegova organiziranog življenja na zemlji kakvu danas poznajemo i kakvu smo, uostalom, naslijedili od predaka. Već i grubo skiciranje sadržaja ovog neobičnog i maštovitog romana ukazuje na autorovu hrabru i potentnu ambicioznost i želju da na relativno neveliku broju stranica i u okviru samo jedne prozne cjeline obuhvati iznimno veliki broj tema (i dilema). Što može biti i ekvilibriranje na skliskom terenu. No, unatoč tom tematskom i sadržajnom izobilju, autor je dosta dobro fokusirao svoje glavne junake ne zamarajući se nevažnim detaljima, dosta nas bezbolno prebacujući iz primitivne plemenske zajednice u veličanstvenost faraonskog Egipta, a onda i u okrutna vikinška prekooceanska osvajanja, bespoštednu pljačku španjolskih konkvistadora po Južnoj Americi, ali i kršćansko porobljavanje domicilnog stanovništva te scene iz Drugog svjetskog rata u kojem na europskom tlu sudjeluju i bogati ili oni manje bogati Amerikanci.
Roman završava dvama katarzičnim SF poglavljima u kojima junak postaje i arhetip i metafora čovječanstva, i iskupljenik i iskupljeni, i heroj i žrtva, kao što to obično s herojima i biva. No mudro je što je Martinović svog junaka na kraju čitavog tog uzbudljivog vremeplovski dinamičnog putovanja kroz krvavu i nehumanu civilizaciju zapravo vratio na početak, u njegovu intimu, u emociju kao takvu, slobodnu i od diktatura i od zla i spremnu na borbu za iskonsku ljepotu i duhovno smirenje, ali i izmirenja i s vlastitim podvojenostima i s nedefiniranim svijetom. Kroz cijelu složenu strukturu romana autor se povremeno koristi i diskretnim i dobrodošlim humorom, ali i komentira današnji krajnje tehnologizirani svijet s jako puno upućene i autoritativne kritičnosti i s lijepom količinom dobrodošle političke angažiranosti. Uostalom, već smo napisali da je Martinović i aktivist koji se ne boji javno boriti za svoje stavove koji nekima i ne moraju biti simpatični. Doduše, možda će nekim čitateljima zasmetati kada, primjerice, u uvodnom dijelu romana koji se odvija u prilično jednostavnoj plemenskoj zajednici autor koristi izraze i poštapalice iz 21. stoljeća u kojima dominiraju engleski rječni složenci danas već temeljito isprostituirani i zapravo lišeni svakog značenja, priličniji grozničavoj Facebook ili Instagram konverzaciji koja u osnovi ubija dijalog. Ovaj bi roman prije svog eventualnog drugog izdanja trebao proći i temeljitiju lektorsku i redaktorsku obradu jer je šteta da se trud uložen u njega obezvređuje greškicama koje je lako moguće izbjeći.