Za naslov najnovijeg romana, jedan od najuglednijih hrvatskih prozaika Zoran Ferić iskoristio je općepoznati stih Tomislava Zuppe iz megapopularne Runjićeve dalmatinske kancone “Galeb i ja”. “Na osami blizu mora” (nakladnik VBZ), knjiga je jakog mediteranskog timbra, prava štorija o raspusnim momcima koji se na Ferićevu amblematskom i u osnovi miroljubivom otoku Rabu odaju seksualnim avanturama uglavnom s raspoloženim strankinjama.
Nije to erotski roman, ali se minuciozno bavi erotikom i erotičnošću zrelog doba jugoslavenskog i hrvatskog hedonističkog socijalizma kada su partijske, što se erotike tiče, gotovo talibanske kočnice popustile i kada je omladina prvu seksualnu poduku mogla dobiti od izvježbanih starijih i puno iskusnijih zapadnjakinja u čijim su zemljama javne kuće i pornofilmovi bili svakodnevna pojava lišena skrupula i zabrana. Istina, seksualna se požuda mogla na jadranskim ljetovalištima prakticirati i s dobrodušnim trudbenicama iz istočne Europe koje su također ljetovale na plažama od Savudrije do Prevlake.
Naravno, Ferić ni ovaj put nije napisao prozu za jednokratnu uporabu iako u romanu itekako pulsira šlagerska pop-kultura koja je svakodnevicu uspjela pretvoriti u žilavu svjetovnu religiju. Ferićevi opisi seksa, ali i pojedinih rabijatnijih muških likova koji na mahove vrlo grubo i sirovo lamentiraju o ženama i njihovoj erotskoj ćudi, nisu sami sebi svrha. Oni nam otkrivaju jedno novo, mračnije i destruktivnije Ferićevo lice i među njegove likove uvode i osobe koje kao da su u kantilenske morske priče došle iz predvorja pakla. Istina, neobuzdane seksualne avanture vrlo su često kod Ferića samo put, a ponekad i prečac do krajnje tragičnih ishoda u kojima roditelji na odmoru čak ostaju i bez djece, koja ih samoubojstvom žele kazniti zbog njima neshvatljivih erotskih ponašanja u kojima se ukida stroga zadatost obiteljskih pravila i ozakonjena kršćanska monogamija. Što se jezika tiče, Ferić se opravdano pozabavio i mekom otočkom čakavštinom, kao što je i inače s puno ljubavi i razumijevanja govorio o otočanima, posebno otočankama, i to napose u prelijepoj, napeto nostalgičnoj noveli koju je nazvao “Snjegovi Kilimandžara”. A u noveli “Tuga Belgije” očito je htio odati počast velikom belgijskom romanopiscu Hugu Clausu. Osim brojnih likova, u roman je uveo i brojne dokumentarističke činjenice, tvoreći tako i svojevrsnu rapsku (ali i širu) društvenu kroniku poručujući nam da mu je itekako važan društveni kontekst u kojem njegovi junaci odrastaju i postaju odrasli ljudi. Ovog je puta puno više spisateljske pažnje posvetio i ženskim likovima koji su mu na razini muških, a vrlo su često karakterno i snažniji (i zanimljiviji) od muškaraca, što ovom “muškom” romanu daje dodatnu dinamiku i snagu.
Ipak, ako od romana “Na osami blizu mora” očekujete paprenu i slikovitu protočnu pričicu o životu jadranskih ‘galeba’, dakle muškaraca koji osvajaju seksualno gladne ženskinje svih (pa i zabranjenih) uzrasta, treba reći da Ferić svoj najnoviji prozni uradak nije tako zamislio niti napisao. Ima tu galebarenja i galebova, ali Ferić o njima ne ispisuje nekakvu mačističku mitomansku apoteozu, nego ih spušta na zemlju i vrlo često prikazuje kao nemoćne žrtve iskonskih animalističkih igrica u kojima ženke vrlo često požderu narcisoidne i neoprezne muškiće. Stoga su i Ferićevi junaci tek osobe koje žive jako daleko od šlagerskih pretjerivanja i pojednostavljivanja, u vlastitim podrumima prepunim strahova i nesigurnosti. Oni nam pokazuju naličje socijalističkog turizma u kojem je seks s tek stasalim domorocima sastavni dio nemaštovite ponude, a mlada sperma uzdignuta na pijedestal nacionalnih specijaliteta koji stare goste desetljećima vraćaju u ista pitoma mjesta idiličnih trgova, zabačenih plažica i opojnog domaćeg crnog vina. Roman “Na osami blizu mora” zapravo je iskrena demistifikacija muških mediteranskih zavodnika, ali i muškog zavodništva kao takvog, topla proza o spolnom sazrijevanju u sjeni vjekovnih otočnih rituala i predrasuda.
>>Komorni roman koji mora biti obvezno štivo novom ministru ili ministrici demografske obnove
Kaj god! Navodno ugledan pisac Ferić Zoki je popriličan psihički pacijent čije se pisanje sviđa jedino čeljadi s istovrsnim zdravstvenim stanjem.