Zagrebačka Mitopeja nastavila je s objavljivanjem ekskluzivnih, bibliofilskih knjiga iz nevelikog opusa još uvijek aktualnog nobelovca Kazua Ishigura. Nakon lanjskog “Pokopanog diva” sada je na red došao prvi Ishigurov roman “Blijed pogled na bregove” iz 1982. godine. Roman je s engleskog jezika na hrvatski preveo Vladimir Cvetković Sever, a knjiga je ponovno pravi izdavački i dizajnerski dragulj pa treba pohvaliti i dizajnericu Hanu Šmeler, ali i priređivače Petra Bujasa, Petru Vukašinović i Martinu Pranić. Dobrodošla dopuna nobelovčevu prvijencu svakako je njegovo predavanje koje je održao pred uzvanicima krajem prošle godine na svečanosti dodjele Nobelove nagrade za književnost. Riječ je o apartnom autobiografskom tekstu u kojem je Ishiguro Nobelovu nagradu nazvao blistavim simbolom dobra “kojemu mi ljudska bića težimo”.
Na žalost, već koji tjedan nakon tog govora blistavi simbol dobra ozbiljno je ukaljan seksualno-nepotističko-elitističkim skandalom čija je posljedica činjenica da je ovogodišnji književni Nobel ‘preskočen’ pa ćemo sljedeće godine imati čak dva laureata, ali to je već druga tema. I u prvom romanu u kojem Ishiguro itekako propituje i vlastitu poziciju stranca u tuđoj (engleskoj) kulturi, jasno je da je riječ o prvorazrednom pripovjedaču koji minimalističkim literarnim pristupom postiže maksimalni učinak. Roman “Blijed pogled na bregove” smjestio je jednim dijelom u rodni Nagasaki (i to u razdoblje kada se grad još oporavlja od strašnog učinka atomskog bombardiranja) te na englesko, doista pomalo blijedo ladanje gdje prevladava tišina i sporiji protek vremena.
Na tom ladanju živi starija Japanka koja je imala dva muža, jednog tipičnog, vrlo konzervativnog i do grla zakopčanog Japanca i Engleza. Sa svakim od njih ima kćer. Prva kćer, čistokrvna Japanka Keiko počini samoubojstvo u svom engleskom stanu, dok druga Niki iz braka s Englezom živi u Londonu i manje-više ne radi ništa. Cijeli je roman svojevrstan dnevnik jednog kratkotrajnog travanjskog Nikina posjeta svojoj usamljenoj majci koju svakodnevne introspekcije vraćaju u doba kada je bila trudna s prvom kćeri u Nagasakiju, gdje je stjecajem okolnosti došla u doticaj s čudnovatom susjedom Sachiko i njezinom neprilagođenom kćeri Mariko.
Roman je to u kojem dominiraju ženski likovi, od kojih jedna (Sachiko) ima svog Pinkertona u liku Amerikanca koji joj stalno obećava odlazak u Ameriku i usput troši njezine novce i ljubi druge žene, dok druga vrlo pokorno poslužuje svog autoritativnog japanskog supruga (i njegova ćudljivog oca kada im dođe u posjet), da bi na kraju i sama napustila Japan prepustivši se blagodatima zapadnoeuropske kršćanske civilizacije u kojoj su žene barem na papiru ravnopravne muškarcima. Ishigurov prvijenac roman je o razlikama između Istoka i Zapada, Japanaca i Engleza (pa i Amerikanaca), o razlikama između žena i muškaraca i očekivanjima koja različita društva na raznom stupnju razvoja imaju od žena i muškaraca.
To je, ako baš hoćete, i roman o Istanbulskoj konvenciji, ali i roman o rađanju jedne nove, suvremene i krajnje amerikanizirane japanske nacije o kojoj Ishiguro piše na razini lucidne intuicije jer je japansko društvo napustio kada je imao samo pet godina i otada je čvrsto uklopljen u engleske civilizacijske sklopove, o čemu i koncizno piše u svom govoru održanom u Stockholmu. Ali roman “Blijed pogled na bregove” je i roman o japanskim i engleskim šutnjama, japanskim i engleskim krivicama i samookrivljavanjima, japanskim i engleskim emotivnim prazninama svojstvenima ljudskoj duši bez obzira na boju kože, stupanj obrazovanja, mjesto stanovanja ili rodne razlike. Roman je to o roditeljstvu koje je stvorilo život, ali ne raspolaže ama baš nikakvim oruđem da ga i sačuva na ovome svijetu.