Jedan od kućnih pisaca Edicija Božičević jest i zanimljivi španjolski autor Enrique Vila-Matas, rođen u Barceloni 1948. godine. Zagrebačka nakladnička kuća koja objavljuje i svježu nobelovku Svetlanu Aleksievič do sada je objavila tri Vila-Matasove knjige i to romane „Bartleby i družba" te „Dublinesku", ali i intrigantni roman „Duh Dylana". U planu je i objava knjige „Kassel ne poziva na logiku" koji će biti objavljen do kraja ove godine, a u kojem je radnja smještena u njemački grad Kassel u kojem se održava Documenta, najveća izložba suvremene umjetnosti na svijetu. Edicije Božičević otkupile su i prava na jedan stariji Vila-Matasov klasik „Pariz nikada ne prestaje", koji će biti objavljen sljedeće godine. U svakom slučaju lijepi broj prijevoda za jednog suvremenog španjolskog pisca.
Ponižavanje sina
Roman „Duh Dylana", u kojem se vrlo često i vrlo efektno spominje i američki pjesnik i glazbenik, te vječni kandidat za Nobelovu nagradu za književnost Bob Dylan, sa španjolskog je na hrvatski prevela Ana Marija Drmić, a uredila ga je Nataša Medved. Filmska rečenica „Kad se smrači, uvijek nam je potreban netko" iz filma „Tri ratna druga" Franka Borzaga, čiji je scenarist bio i slavni Francis S. Fitzgerald, a koji se temelji na romanu Ericha Marie Remarquea potaknula je Vilniusa Lancastrea na potragu za identitetom, ali na akciju. Vilnius je sin slavnog oca, pisca Juana Lancastrea koji je pisao zahtjevne ali popularne i raznolike knjige. O sinu nije imao visoko mišljenje, ponižavao ga je gdje je stigao, uostalom baš kao i Vilniusova majka. Najveći Vilniusov adut tako nije bila tanka filmska karijera i osrednje novinarčenje, nego nevjerojatna sličnost s Bobom Dylanom, koja je itekako utjecala i na karakter i na ponašanje.
Konce spaja pripovjedač
Naprasnom smrću Juana Lancastrea, njegov sin Vilnius, svojevrsni Oblomov našega doba, dakle paradigmatični dokoličar (za moto knjige Vila-Matas uzeo je citat Pierrea Reverdyja „Potrebno mi je toliko vremena za dokolicu da nemam vremena raditi"), počinje živjeti u simbiozi s umrlim ocem. Stjecajem okolnosti pronalazi njegovu atraktivnu ljubavnicu s kojom pokušava pronaći očeve memoare koje je, navodno, uništila zloćudna i maksimalno samoživa majka... Maštoviti Vila-Matas svoj roman ubacuje i potencijalno ubojstvo Lancastrea seniora, kojeg vrlo lukavo i bez tragova ubijaju supruga i njezin fizički snažan ljubavnik, filozofira se tu napretek o smislu života i umjetničkog stvaranja, napose pisanja, citiraju se umjetnici s raznih područja, od glazbe i filma do književnosti. Vila-Matas piše roman o pisanju romana, jedan tren je na području književne teorije, a drugi već kroči zakučastim putevima psihologije, pa čak i psihoanalize i pri tome podsjeća na autore poput Roberta Bolana, s kojim se i osobno poznavao.
Naravno, iskusni autor u roman je mudro uveo i pripovjedača koji nekako ipak spaja konce ovog razvedenog proznog djela u kojem ima obilje (auto)ironije koja na mahove prelazi i u grotesku. Likovi su mu vrlo često drastično iskarikirani i prema njima pisac nema sažaljenja. Ali Vila-Matas kao da ismijava i samu književnost i njene stoljećima utabane kanone, a to je iznimno česti slučaj među suvremenim književnicima koje je tortura postmodernosti pretvorila u surove literarne kamikaze.
>>Zar ćemo se prodati za dvadesetak srebrnjaka, pitao se Saša Britvić