Fidel Castro ostao je do smrti gerilac. Kad su ga jednom upitali kad će obrijati bradu rekao je: Kad se okonča revolucija. A kako je nije obrijao do smrti, očito je držao da revolucija i dalje traje. Bez obzira na to što je njegov brat Raul postigao povijesni sporazum sa SAD-om, što je Kuba jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija, što je kubanska glazba kroz Compaya Segunda, Ibrahima Ferrera i Rubena Gonzalesa zapalila svijet, što taj božanstveni otok ima jedan od najboljih zdravstvenih sustava na svijetu…
El Comandante je do kraja ostao vjeran revoluciji, bradi, odori, načelima, on je poput nepokolebljivih ratnika koji krše pravila i bez obzira na svoju ponekad negativnu ulogu imaju fanove. Da, Castra su mnogi voljeli, čak ni okorjelim desničarima nije bio mrzak jer je imao gard, muževnost, moć, individuu, inteligenciju, tako da ga nije bilo lako smatrati tek bezveznim komunistom. Kako za nekoga takvoga reći da ga prezireš kad većina muškaraca mašta da ima baš takve osobine. Nije ga ni SAD mogao ignorirati, pola stoljeća vadio mu je mast iz utrobe, to je osjećaj kao da u obitelji s puno djece imate zločestog klinca koji vam svaki dan zapali kuću.
Castro je bio diktator, ali romantični diktator, neka vrsta hipijevca s puškom u rukama, cigarom u zubima i cvijetom u kosi. Postoji i mračna strana vladavine, zatvori su bili puni političkih zatvorenika, narod je ostao siromašan, a ostala je i podijeljenost između crnih i bijelih Kubanaca. Ali Castro je ipak manje opak od modernih diktatora poput Erdoğana koji se uz pomoć nesavršenog demokratskog procesa ponaša kao sultan s božanskim ovlastima. Castro nije imao vojnu moć, koristio se mozgom kako bi njegovao ideologiju, on je poput mudrog Indijanca koji kopljem juriša na odred vojnika s puškama i sve ih poubija.
Zato sada, kada je umro, kao da je umro posljednji Mohikanac na Zemlji.