Ron Paul za krv, znoj i suze

Rijetko američki republikanci naciji, ali cijelome svijetu, priušte tako zabavne i potpuno nepredvidive stranačke predizbore za izbor predsjedničkog kandidata. Brojni su pretendenti na mjesto Obamina protivnika u kratkom vremenu postajali političke zvijezde, ali bi se u isto tako kratkom vremenu entuzijazam republikanskih birača topio te bi oni padali na dno. Teksaški guverner Rick Perry, nakon što je objavio svoju kandidaturu, proglašen je jakim igračem i favoritom, a zatim je zabljesnuo Herman Caine, pa se činilo da bi republikanska stranka ipak mogla krenuti putem apsurdno konzervativnog Pokreta čajanki. No ni on nije dugo potrajao, kao ni bivši šef Kongresa Newt Gingrich, koji je u povijesti ostao poznat kao čovjek koji je najviše zagorčao život Billu Clintonu. Mitt Romney čini se kao jedan od rijetkih kandidata kojeg se ne može svrstati među politički folklor. Čovjek je to koji se dokazao kao dobar i socijalno osjetljiv političar u vrijeme kada je bio guverner Massachussettsa i kao sposoban financijaš i biznismen kada mu je povjereno da od totalne propasti spasi Olimpijske igre u Salt Lake Cityju. Iako on u svojoj stranci uživa ugled, teško da bi ta ista stranka bila odlučna staviti ga za predsjedničkog kandidata. Prvi je razlog to što je tijesno povezan s biznisom i krupnim kapitalom, što nije poželjno za predsjednika, a drugo je, još nepoželjnije, to što je mormon.

Čovjek koji je već izazvao popriličan nered i paniku u republikanskom polju je Ron Paul, vitalni 76-godišnjak koji ima vrlo precizno izgrađen vlastiti pogled na politiku, čega se drži već desetljećima i što je posljednjih nekoliko tjedana postalo vrlo primamljivo vrlo širokom spektru republikanaca, pa i onih neodlučnih koji mijenjaju mišljenje sukladno profilu kandidata koji se pred njima nađe. Potpuno neočekivano, njegove ideje privukle su i neke ljude koji su bili čvrsto uz Obamu.

Glavna Paulova karakteristikama jest to što je politički izolacionist. U ovom trenutku on je pažnju privukao svojim idejama o tome da SAD ne bi trebao gurati nos u kojekakve ratove na drugim dijelovima svijeta, da bi trebao izaći iz organizacija poput NATO-a, UN-a, WTO-a i drugih međunarodnih organizacija koje ograničavaju slobodu. Za njega slobodna trgovina ne bi trebala imati nikakve veze s vlašću i nametanjem nekakvih globalnih pravila, što u osnovi znači da Ron Paul i te kako koketira sa antiglobalizmom.

Smatra da bi SAD trebao prestati popovati drugim zemljama i miješati se u njihove unutrašnje stvari. Njegov poziv naciji da se mani ćorava posla i da se počne baviti isključivo sobom i vlastitom dobrobiti vrlo je primamljiva ideja za narod kojemu je dosta ratova u polunepoznatim zemljama. Tako bi on pustio Iran da radi što hoće sa svojim nuklearnim programom naglašavajući da ta zemlja, kao i sve ostale, na to ima pravo. Digao bi ruke i od Izraela i pustio ga da se sam koprca u vlastitom uzavrelom loncu. Na zub je uzeo i američku vojnu industriju, koja mu se uopće ne sviđa i koju smatra odgovornom za sve ono što se događalo u posljednjih desetak godina.

Na unutarnjopolitičkom planu svojim sunarodnjacima ne nudi ništa lijepo, proričući velika odricanja i još veću oskudicu i teškoće. Začudo, nitko od onih koji ga dođu slušati nema ništa protiv takvih najava iako se one potpuno kose s filozofijom totalne nade, što je jedan od stupova američkog društva. Ljudi kažu da im je dosta obećanja i da žele stati uz nekoga tko je realističan i koji će im bez uvijanja i laganja dati gorki lijek koji im je netko drugi trebao davno dati. Rezultati predizbora u Iowi (održani tijekom noći) pokazat će nam prema kome će se usmjeriti republikanci. Ron Paul vjerojatno neće dobiti nominaciju Republikanske stranke, ali već sada je vrlo izgledno da bi mogao ići kao nezavisni kandidat. Ako do toga dođe, izbori koji su najavljivani kao nezanimljivi i potpuno izvjesni mogli bi se pretvoriti u urnebesnu političku predstavu.