Prodao sam Nikiju Laudi svoju kompaniju. Blagajna je puna i spreman sam u Hrvatsku uložiti svoje milijune

Svi austrijski mediji proteklih su dana objavili top vijest da je Hrvat Ronny Ljubomir Pecik (53) prodao svoju zrakoplovnu kompaniju Amira Air austrijskom zrakoplovnom i automobilističkom asu i trostrukom svjetskom prvaku Formule 1 Nikiju Laudi. Pecikova dojučerašnja Amira Air luksuzna je kompanija s pet zvjezdica, namijenjena bogatoj i slavnoj klijenteli, s 18 zrakoplova i više od 130 zaposlenih. Laudi ovo nije prvi pokušaj ovladavanja zračnim prostorom. Naime, još 2003. osnovao je svoju zrakoplovnu kompaniju Flyniki, kasnije nazvanu Niki, koju je nakon nekoliko godina partnerstva u cijelosti preuzela njemačka aviokompanija Air Berlin. Prijateljstvo s Pecikom rezultiralo je još jednim ulaskom u ovaj biznis.

Pecik je rođeni Varaždinac s austrijskim državljanstvom i jedan je od vodećih austrijskih poduzetnika i uspješnih investitora u svjetske koncerne visoke tehnologije i nekretnine. Njegova je biografija impresivna: prošao je životni put od siromašnog gastarbajterskog sina do multimilijunaša, a neki tvrde i multimilijardera. Nikad se nije sramio nijednog posla: bio je konobar, perač posuđa, radnik na benzinskoj crpki, informatičar, bankar, burzovni mešetar, trgovac dionicama, pa čak i vlasnik banke i svjetskih industrijskih koncerna. Stoga njegov najnoviji poslovni deal s Laudom nije nikoga iznenadio. Jer Pecik, pedantan i lukav, ali korektan, profesionalan i pravedan, kojem su prethodne transakcije donijele veliko poštovanje u međunarodnim financijskim krugovima, stalno traži nove izazove. Jedan od njih je bio i veliki austrijsko-meksički deal s Telekomom Austrije u čijoj je pozadini konce vukao upravo on. Svojevremeno je Pecik bio pojedinačno drugi najveći dioničar Telekoma Austrije, potom član Nadzornog odbora tvrtke, a sada u njemu sjedi kao čovjek od povjerenja Meksikanca Carlosa Slima, drugog najbogatijeg čovjeka na svijetu i vlasnika jednog od četiri najveća svjetska telekomunikacijska operatora America Movila koji je lani postao većinski vlasnik Telekoma Austrije. A austrijski telekom je 100-postotni vlasnik Vipneta u Hrvatskoj.

Pecik nam je u detalje govorio o svojim poslovima, ali i o tome kako je 1965. godine kao trogodišnji dječak s majkom, očuhom (otac Štefan umro je 1979. godine i pokopan je u Varaždinskim Toplicama) te dvojicom braće, 13 godina starijim Ivom i deset godina starijim Mladenom, došao u Beč. Emotivac Pecik posebno je istaknuo koliko je sretan jer je lani uspio nagovoriti svoju majku, koju život nije mazio i koja se žrtvovala za svoje sinove dok su bili mali radeći po kući i u laboratoriju bečke bolnice Floridsdorf kao ispomoć, da se nakon niza godina provedenih u Hrvatskoj ponovno vrati u Austriju. “Koliko god to zvučalo banalno, moje bogatstvo nije novac, nego moja obitelj i ljudi. Nikada nisam zaboravio svoje hrvatske korijene i odakle potječem te siromaštvo u kojem sam živio”, rekao je na početku našega razgovora Pecik, napomenuvši kako danas uživa u obje svoje prekrasne domovine, i Hrvatskoj i Austriji.

Zašto onda ne ulažete u Hrvatsku i njezino gospodarstvo?

Godinama sam bezuspješno pokušavao ulagati svoj kapital u Hrvatsku. No nikada mi to nije pošlo za rukom zbog nervirajućih administrativnih barijera, neriješenog stanja u gruntovnicama i pravne nesigurnosti ulaganja. Dosad je bilo ovako: ako ti desna ruka kaže “da”, lijeva kaže “ne”. I obratno. Ni jedan jedini od mojih velikih projekata nisam uspio realizirati u Hrvatskoj, a u drugim zemljama jesam. To pokazuje da kod nas nešto nije u redu. Mene zanimaju samo čiste situacije, a ne afere, sumnjivi dealovi i poslovi ispod stola. Bio sam svojedobno zainteresiran i za Podravku, no naknadno sam na internetu pročitao kako nije točno da sam se prijavio i natjecao. Tipičan hrvatski izgovor! Pokušavao sam ulagati i u privatne nekretnine u Dalmaciji. Strašno što sam sve doživio, bolje da ne pričam. I to unatoč tome što sam Hrvat i što govorim hrvatski. Općina kaže jedno, vlasnik drugo, a u gruntovnici stoji posve treće. Slična iskustva imali su i moji dobri znanci iz Moskve koji su htjeli uložiti velik novac u kupnju hrvatskih otoka. Sve je bilo obećano, dogovoreno, a na kraju ništa nije provedeno. Sve se to čuje i itekako komentira u inozemnim investicijskim krugovima, što naravno šteti Hrvatskoj.

U Hrvatskoj se trenutačno radi na formiranju nove vlade. Možda je to za vas novi investicijski izazov.

Kad sam čuo da je za mandatara izabran hrvatski iseljenik iz Kanade, nepristran i uspješan poslovni čovjek, a ne političar, nisam mogao vjerovati. Uvjeren sam da je Hrvatska na pravom putu i da od toga može samo profitirati. Želim svako dobro budućem hrvatskom premijeru Tihomiru Oreškoviću. Nadam se da će imati više sluha za strane investitore i da će poboljšati ulagačku klimu. A što se tiče mene – spreman sam za ulaganja u Hrvatsku. Znanici iz Zagreba, koja me je ovih dana posjetila u Beču, već sam rekao da mi prikupi dodatne informacije. Blagajna je puna, čekam ozbiljnu priliku.

Naravno da je blagajna puna, jer prije Božića prodali ste Nikiju Laudi svoju elitnu zrakoplovnu kompaniju Amira Air.

Gledajte, imam 53 godine i radim otkad znam za sebe. Posljednjih 25 godina po 12 do 16 sati na dan. Odlučio sam malo smanjiti tempo i više se posvetiti sebi i obitelji, a kako mi je moj prijatelj Niki, čiji je privatni džet također bio u mom voznom parku, prošlog ljeta napomenuo da je zainteresiran za Amiru Air, nazvao sam ga i pitao je li ozbiljan kupac. Odgovorio je potvrdno i cijela je stvar bila riješena za tjedan dana.

Ne krije li se iza toga deala zapravo vaš strah ili zdvojnost zbog nezavidne svjetske gospodarske situacije?

Ni slučajno! Kompanija je visokoprofitabilna, a ja sam svoj novac uložen u nju 2004. godine povećao čak 45 puta. Odnosno, 45 puta sam više zaradio nego što sam uložio. No važno je u pravo vrijeme prepoznati trendove budućeg kretanja. Ako sam nisi 100 posto siguran da je smjer kojim ideš pravi i ako osjetiš da ti cijeli posao više ne donosi zadovoljstvo kao prije, trebaš početi tražiti rješenje. I ja sam ga pronašao. Lauda je zasigurno idealni vlasnik kompanije jer je i sam pilot i odlično se razumije u ovu branšu, što kod mene nije bio slučaj. Smatram da zrakoplovna kompanija ove razine, ugleda, veličine i voznog parka koji čini 18 zrakoplova, a svaki od njih stoji između 25 i 50 milijuna dolara, mora na vrhu imati nekoga tko suvereno vlada tim prostorom i brzo odlučuje. Amira sigurno ima budućnost. Za razinu usluga koje smo nudili i pružali dobila je pet zvjezdica i proglašena je jednom od najboljih europskih VIP zrakoplovnih kompanija. Znači, prodao sam je na vrhuncu njezinog imidža, čega je i Niki svjestan.

Vezano uz Amiru Air, na što ste posebno ponosni?

Zrakoplovima moje kompanije letjele su poznate svjetske političke, glazbene i druge zvijezde. Na primjer, britanski princ William i vojvotkinja od Cambridgea Kate Middleton, i to na njihovo vjenčanje, čime smo posebno bili počašćeni. Među našim eminentnim putnicima bili su i Angelina Jolie, Brad Pitt, Whitney Houston...

Je li bilo i poznatih i bogatih Hrvata?

Ne, nijedan (smije se).

Jeste li si barem ostavili svoje privatne džetove ili ubuduće morate unajmiti Laudine?

Dok sam bio vlasnik Amire, moja dva privatna džeta bila su dio voznog parka. Sada sam samo običan Laudin klijent (smije se), i to sa zadovoljstvom. Jer nema boljeg pilota od njega, leti savršeno meko, suvereno i sigurno.

Lauda je novinarima rekao da je deal s vama bio “strahovito skup”, ne želeći navesti koliko je platio Amiru Air. Hoćete li zbog hrpe novca sada imati neprospavanih noći?

Sigurno neću jer će odmah biti reinvestiran. O tom se brine moj CEO (glavni izvršni direktor) koji mi, kad se s njim vozim po Beču, često pokazuje što sve od nekretnina, a riječ je o njih stotinjak, pripada upravo meni. Pitanje Amire riješio sam i sada se okrećem svom velikom prioritetu, a to je Telekom Austrija koji nije u lakoj situaciji jer je austrijsko tržište samo po sebi prilično teško. Amerika Mobil je od 2012. godine, kada je ušla u taj posao, u Telekom uložila čak dvije i pol milijarde eura, što je doista golema svota. Pred nama je restrukturiranje tvrtke, a imamo i probleme u istočnoeuropskim zemljama. Kako vidite, još mnogo toga treba napraviti.

Hoće li od tih golemih ulaganja koristi imati i hrvatski Vipnet?

Amerika Mobil kao partner u Austriji i većinski vlasnik Vipneta ima pristup i Hrvatskoj. Od koristi se pokazalo i to što sam Hrvat i što poznajem hrvatski jezik i mentalitet. Osim toga, za razliku od bivšeg menadžmenta koji je htio smanjiti Vipnet i vratiti ga unatrag, mi smo se jasno pozicionirali na tržištu i radimo upravo suprotno: u međuvremenu smo u Hrvatskoj napravili tri ili četiri manje akvizicije, nastojimo proširiti mrežu i ojačati cjelokupnu tvrtku, zbog čega Amerika Mobil i ubrizgava toliko mnogo novca. A budite sigurni – od njega će osjetno profitirat i hrvatski Vipnet. Za to se ja brinem.

Koja je vaša uloga u svemu tome i što ste vi zapravo?

Ja sam tzv. Active Shareholder. Kupujem dionice loše vođenih tvrtki i poduzeća koja su ispod cijene. Na taj način prikupljam glasove dioničara, otvaram si mogućnost i stječem pravo da i ja imam nešto za reći u tvrtki. Potom provodim potrebne postupke koji, nažalost, u većini slučajeva nisu ugodni. Stoga ima mnogo menadžera u svijetu, ali i u austrijskom Telekomu, koji se naježe kad čuju moje ime. No drukčije, nažalost, ne može biti. Svojim kritičarima uvijek kažem da im nitko ne brani da naprave isto što i ja radim ili sam radio kao siromašan gastarbajterski sin. Moje je pravo da, ako nešto kupim i platim, s kupljenim i odgovarajuće postupam. A to vrijedi i za dionice. Važno mi je da mogu svakom čovjeku pogledati u oči. Zato prilikom preuzimanja tvrtki posebno pazim da nijedan dioničar zbog mijenjanja vlasničke strukture ne pretrpi štetu.

Unatoč tome bitno se razlikujete od mnogih drugih aktivnih dioničara ulagača.

Naravno, jer nitko od njih nije posljednjih desetak godina postigao investicijski volumen veći od 6 milijardi eura kao što sam to postigli moji suradnici i ja. Mi sve planiramo do najsitnijeg detalja i stoga i imamo 100-postotni track record, na što smo posebno ponosni. Kad sam prije nešto više od dvije godine kupio jedinstvenu i kao kulturni spomenik zaštićenu zgradu Bank Austria UniCredita u Beču za 125 milijuna eura, rekli su mi da nisam normalan. Prije nekoliko mjeseci sam ju prodao za 160 milijuna eura. No, svi ti ostali ulagači koji su mi zavidni morali su znati da sve što je jedinstveno ima i posebnu cijenu. Računao sam da ću do zarade doći za pet do šest godina, no došao sam već za dvije jer se pojavio pravi kupac. Moja je prednost što volim riskirati i brzo reagiram, ali i što se nikada emotivno ne vežem uz ono što kupujem ili prodajem. Trenutačno imam jedan drugi veliki projekt s nekretninama u Beču vrijedan oko 600 milijuna eura, koji moram dalje razviti.

Novca očito imate dovoljno za dva života, zašto vam je sve to potrebno?

Jer ne igram golf, a nečim se moram baviti (smije se). Odgovor je jednostavan. Moja me je majka naučila da čovjek mora raditi dok je živ, a ja ne samo da radim ono što volim i najbolje znam nego usput i živim svoj san. I to zajedno s obitelji te majkom i braćom koja su mi bili nadomjestak za oca u pubertetskim godinama i kojima sam izuzetno zahvalan i želim im vratiti barem dio onoga što su u mene uložili dok sam odrastao. Nema dana da ne vrtim u glavi film o svom djetinjstvu i hrvatskim korijenima na koje sam izuzetno ponosan i ističem ih gdje kod to mogu. Rado se prisjećam i našeg malog stana u 20. bečkom stambenom okrugu, tik uz Dunav, u kojem sam odrastao i u kojem sam uvidio da samo stjecanjem novih znanja mogu pobjeći od siromaštva. Često smo vikendom odlazili na roštiljanje uz rijeku Dunav, u čemu i danas uživam. Kao i kod kuće, u svom vrtu, uz dobru glazbu okružen prijateljima i obitelji koja sjajno funkcionira.

Očito uživate u poslu.

Naravno, uživam u njemu jer radim od svoje petnaeste godine. Sa 17 godina, zbog čestih svađa s očuhom, zauvijek sam otišao iz roditeljskog doma, a u 20. sam već postao suprug i otac, što je bilo odlučujuće u mom životu jer sam morao preuzeti odgovornost i prehraniti obitelj. Naravno da nisam imao jednostavan životni put i to više sam ponosan što sam uspio. Odskočna daska u svijet bankara i burzovnih trgovaca bilo mi je informatičko znanje stečeno u austrijskom IBM-u, što za završenog elektromehaničara nije baš bilo lako. Krajem 90-ih, kad sam iza sebe već imao svoje prve dealove i postao dioničar švicarskog high-tech koncerna Oerlikon, koji u 30 zemalja svijeta ima više od 20 tisuća zaposlenih, bio sam u golemim dugovima i direktori banaka svaki su me dan zvali da vide jesam li još živ. Dugove sam ne samo vratio nego i dobro zaradio, preuzevši uskoro s Oerlikonom 100 posto Saurer AG, najvećeg proizvođača tekstilnih strojeva u Švicarskoj, pa potom Sulzer AG, i to sve u 10 do 15 godina. No, takav tempo nemoguće je stalno izdržati. Ono što sam prije radio jakošću i snagom sada, kada sam stariji i zreliji, radim u međuvremenu stečenom nadmoćnošću. Jednostavno, uživam u poslu i nikada neću ići u mirovinu. Jer život bez rada za mene je nezamisliv.

Bez rada ili bez mirisa novca?

Oboje me je oduvijek fasciniralo. Očito, jer sam već od školskih dana preko ljetnih praznika, umjesto da se odmaram, morao zarađivati. A i mlad sam počeo špekulirati dionicama. No, moje iskustvo govori da najljepše stvari u životu vrlo rijetko imaju veze s novcem. Njih jednostavno ne možeš kupiti.

Sjećate li se koji je bio vaš prvi vrijednosni papir?

Opcija Constantia, koja je tada još pripadala Herbertu Turnaueru, a on je uz Karla Kahanuma bio najpoznatiji austrijski industrijalac. Bilo je to 1986. Kupio sam dionicu za 10 ili 15 tisuća austrijskih šilinga i prodao je tri mjeseca kasnije, zaradivši više od 50 posto. Ta fascinantnost odvela me u inozemstvo, u Švicarsku, Njemačku, Englesku i SAD, gdje sam se financijski i matematički školovao.

Pomaže li vam to i kod burzovnih slomova, kao što je bio onaj početkom godine u Kini?

Kina nije moje tržište, no dobro ga poznajem jer sam često bio tamo. Po mom mišljenju, reakcije su bile panične i pretjerane jer to što se u prva dva ili tri tjedna u siječnju događa na svjetskim burzama za mene nije nikakvo mjerilo. U to vrijeme mnogi ljudi su na odmoru, a i volumen je neznatan. To što su Kinezi odlučili “oprati” svoju burzu smatram jako dobrim s obzirom na to da je mnogo toga kupljeno špekuliranjem i na dugove. Ta je klijentela istisnuta s tržišta, a to je više nego dobro. A to da Kina više nije svjetski gospodarski motor i da ne radi dobro priče su za malu djecu. Te priče opovrgavaju impozantne brojke o godišnjem rastu od 6,5 posto i populaciji od 1,4 milijarde ljudi.

S kojim ste se mislima oprostili od 2015. godine?

Za mene i moju privatnu Zakladu RPR bila je to izuzetno uspješna i profitabilna godina. Naravno, platili smo mnogo poreza, no to je potvrda da smo i dobro zaradili. Razlog više da smanjim tempo u ovoj godini. Vezano uz to, na poslu sam uskladio i strukture pa je moj CEO postavljen za predsjednika RPR-a, a svoj dio sam prenio na svoju djecu i obitelj tako da više nisam onaj koji ima neke povlastice. Imam dva sina. Jedan od njih ima 33 godine i radi kod mene. On i snaha podarili su mi preslatku unučicu u kojoj uživam i s kojom sljedeće godine namjeravam provoditi puno više vremena. Drugi moj sin je 14-godišnjak, igra nogomet i već sada govori da će i on kod mene raditi. Obojica su pobrala mnogo od hrvatskog mentaliteta i obožavaju, kao i ja, Hrvatsku.

Koje ste si ciljeve zacrtali za ovu godinu?

Radim na dva izuzetno zanimljiva projekta o kojima će se u sljedeća dva-tri mjeseca sigurno moći čuti u medijima. Jedan od njih je ulaganje u Hrvatsku i trenutačno moja znanica sondira teren da mogu doći u Zagreb i na licu mjesta vidjeti koje su mogućnosti ulaganja. Do tada bi već trebala biti formirana i nova hrvatska vlada, pa će mnogo toga biti jasnije. Za mene osobno bilo bi veliko veselje da napokon mogu svoj kapital uložiti i u Hrvatsku u kojoj sam rođen i u koju često navraćam. Sada i u Hrvatskoj, kao i u ostalim članicama Europske unije, vrijede ista pravila i zakoni kad su u pitanju gospodarska ulaganja. Mene zanimaju isključivo veliki projekti koji u konačnici donose nešto dobro i pozitivno cijeloj zemlji, ponajprije omogućuju otvaranje novih radnih mjesta. Očekujem da će turizam, kao najunosniju hrvatsku gospodarsku granu, nova hrvatska vlada repozicionirati kako bi bila još privlačnija stranim ulagačima.

Kod mnogih od njih upravo ste vi lobirali za Hrvatsku.

Za mene su Hrvatska i Austrija dvije najljepše zemlje, a sve ostalo je ostatak svijeta. U Hrvatskoj svake godine ljetujem. No nećete vjerovati da čak 80 posto mojih prijatelja, znanaca i poslovnih partnera, koje ne želim imenovati jer su poznate osobe, nikada nije bilo u Hrvatskoj. Moj način lobiranja nije samo priča o hrvatskim prirodnim ljepotama i gostoljubivim ljudima nego pokazivanje na licu mjesta. Stoga sam mnoge od njih poveo u Hrvatsku na krstarenje brodom i s većinom oplovio gotovo sve naše otoke. Sigurno zvuči kičasto kad vam kažem da su neki od njih, kojima su poznate gotovo sve privlačne svjetske turističke destinacije, suznih očiju uživali u izlasku ili zalasku sunca i morskim čarolijama. Moje omiljeno mjesto je inače Park prirode Telašćica na Dugom otoku, jedna od najljepših i najvećih uvala na Jadranu, s posebno fascinirajućim izlaskom sunca. Jednako fascinirajući za mene su i stari grad u Zadru, Šibenik i slapovi Krke, Split i Dioklecijanova palača, otoci Hvar, Brač, Mljet i brojni drugi, te naravno Dubrovnik u kojem sam bio i prošloga ljeta. I u kojem u srpnju i kolovozu vlada neopisiva gužva. U trećem tjednu kolovoza bilo je usidreno čak osam kruzera tako da sam svoje goste, koji su svi bili jedinstvenog mišljenja da nisu vidjeli ljepšeg mora od onog u Hrvatskoj, u ponoć vodio u razgledavanje znamenitosti Dubrovnika. Nije mi teško lobirati jer Hrvatska ima toliko toga za pokazati na moru i kopnu. Sve te neopisive ljepote svake mi godine pomognu da iznova energijom napunim vlastite akumulatore za nove izazove.    

>>Telekom Austriju, vlasnika VIPneta, preuzeo drugi najbogatiji čovjek na svijetu

>>Bio sam siromašan gastarbajterski sin, a danas imam dvadeset aviona