Hrvatska prečesto ima problema s uvažavanjem svojih velikana i s kriterijima prema kojima te velikane procjenjuje. Tako ima problema i s vrednovanjem Ruđera Boškovića, jednog od najvećih i najsvestranijih znanstvenika koje je ova gruda iznjedrila. Stoga je itekako poučno bilo prošlotjedno predstavljanje drame Vladimira Stojsavljevića “Sveti čovjek Bošković”, koju je objavila naklada Leykam.
Prvo, riječ je o drami koja je napisana i u formi radiodrame izvedena u vrijeme kada je na ovim prostorima vladala općepoznata nestašica jogurta, ali drame o znamenitim jezuitima ipak su se mogle izvoditi u eteru. Drugo, predstavljačica knjige teatrologinja Dubravka Lampalov javno se založila da se splitskoj školi na Spinutu vrati ime Boškovića koje je škola ponosno nosila do početka 90-ih?! Znači, evo primjera da je početkom 90-ih kada su mnoga nepoćudna imena zauvijek izbrisana i jedan svećenik zasmetao vlastodršcima pa je bez njegova časnog imena ostala splitska škola koju su pohađali brojni tamošnji intelektualci. Ima još jedan primjer čudne prakse prema Boškoviću koji se čini kao neupitna hrvatska veličina.
Odlično je D. Lampalov uočila da su prve novčanice koje je nova Hrvatska uvela imale Boškovićev lik na svim apoenima. A onda, kada su uvedene trajnije novčanice, zlosretni Bošković naglo je nestao iz financijskog i monetarnog sustava. Prebrisan kao da ga u našem platnom prometu nikada nije ni bilo. Neobična je i sudbina Stojsavljevićeve drame posvećene dubrovačkom jezuitu; nikada nije izvedena na sceni, iako se za to krajem 80-ih itekako zalagao redatelj i promicatelj hrvatske baštine Marin Carić. Unatoč ugledu koji je Carić uživao u teatru, nije uspio. Navodno, drama je imala previše likova, gotovo 30-ak, pa je postavljanje na pozornicu zahtijevalo prevelik trošak na koji kazališni redatelji nisu spremni ni do dana današnjeg. Domaćinskiji prema ovom aktualnom tekstu o jezuitu nije bio niti festivalski Dubrovnik, a Dubrovnik je grad koji je Bošković itekako proslavio.
Neobično da se Stojsavljevićeve drame nitko nije sjetio ni prije nekoliko godina kada je u Hrvatskoj, pa i u Vatikanu, obilježavan Boškovićev okrugli jubilej. Neobična je i činjenica da Katolička crkva nije Boškovića proglasila svetim, na što zorno ukazuje i drama “Sveti čovjek Bošković”. Doduše, Bošković po svom habitusu nije bio tipični svetac, ali imao je zasluga kad je riječ o katolicizmu i Družbi Isusovoj. Teško bi ih bilo sve nabrojati u jednom tekstu.
A V. Stojsavljević koji je u svom dramskom djelovanju često posezao za povijesnim temama (najčešće za likovima iz obitelji Zrinski) vrlo je koncizno objasnio zašto je dubinski inspiriran Boškovićem i zašto je svestrani znanstvenik i umjetnik za njega svet. Koliko god novca mu najmoćniji vladari njegova doba nudili da svoj talent i radoholičarski pragmatizam upotrijebi za proizvodnju nekog novog i jačeg oružja, Bošković je ostao dosljedan pacifizmu i poimanju Kristova nauka, što s naoružavanjem nije bilo na istoj valnoj dužini. To je još jedan razlog za divljenje jezuitu kojega bismo očito trebali više cijeniti.
VIDEO U institutu Ruđer Bošković pušten u pogon ionski izvor za He snopove:
u zemlji "nestašice jogurta" mjerodavno je bilo što kaže Encikopedija Jugoslavije a ona kaže da je ruđer bio matematičar,fizičar,astronom i filozof kao što je u istoj i npr.bartol kašić bio pisac;ova invektiva novinara derka je nižerazredna