Kao u crtićima, iza njih ostaju stabla presječena iznad korijena, nalik zašiljenoj olovci. Grane su potpuno gole, nema ni lišća ni kore. Prepoznatljiv je to rad – dabrova. Kako to izgleda u prirodi, lako je otkriti u samo nekoliko minuta vožnje čamcem kroz Park prirode Kopački rit. Dabrovi su iz baranjske močvare bili potpuno nestali, kao i iz gotovo cijele Europe sredinom proteklog stoljeća. Istrijebio ih je čovjek, loveći ih u klopke zbog krzna i mesa. Prvi otisci europskog dabra ponovno su u baranjskoj močvari otkriveni 2002. godine. Procjenjuje se da je danas tamo 90-ak obitelji, što znači najmanje 300 jedinki. Nikada ih u Kopačkome ritu nije bilo više. I osim što rendžerima zadaju više posla, odlična je to vijest za ovaj park prirode.
Prva jazbina pronađena 2002.
– Vrsni su sjekači. Stabla ruše da dođu do mlade kore i lišća, ali i kako bi si stvorili jezero, odnosno pogodan okoliš u kojem će graditi brloge. Sruše stablo, najprije ga oglođu, a kasnije ga koriste kao materijal u branama – pokazuje nam rendžer Zlatko Malić presječene vrbe. Svako jutro od 6 sati on s kolegama kruži čamcem po Kopačkom ritu, a redovito zateknu nove “barikade” koje su im postavili dabrovi.
– Moramo održavati plovnost putova, najprije zbog prirodnih procesa i ribe, ali i kako bismo neometano odrađivali nadzor – dodaje.
Lov na dabrove doveo je tu vrstu polovicom proteklog stoljeća na sam rub opstanka na cijelome kontinentu, pa tako i u Hrvatskoj. Očuvali su se jedino u zoološkim vrtovima i u zaštićenom području Poljske. Europski su dabrovi, inače, slični američkim rođacima, samo nešto manji. Organiziran je njihov povratak u Europu, u prirodu. Taj proces započeo je početkom 90-ih godina u Njemačkoj, a naknadno se u taj projekt uključila i naša zemlja. Vraćeni su, tako, u pojedine naše rijeke kao što su Lonja i Česma. Doneseni su uglavnom iz zooloških vrtova i iz Poljske. Radilo se to postupno.
Video: Anđelko Jakob poslao nam je vidio dabra kojeg je snimio u Dravi u Osijeku
– Dabrovi su na tim područjima živjeli i ranije, prirodni im je to okoliš pa je projekt uspio i počeli su se razmnožavati i zauzimati svoja nekadašnja staništa. Još se šire po Europi, nema ih posvuda, a rasprostranjuju se rijekama. K nama su došli Dunavom i Dravom – započinje Vlatko Rožac, stručni voditelj u Parku prirode Kopački rit.
Prva je jazbina dabrova u Kopačkom ritu pronađena 2002., a do sljedeće je trebalo proteći još nekoliko godina.
– Kako to biva sa svakom populacijom kad se naseli u području s idealnim uvjetima za život, s obzirom na prostor i hranu, počne eksponencijalno rasti. To se sada događa i u Kopačkom ritu, a rast će se nastaviti dok ne zauzmu sav teritorij, odnosno dok se ne dostigne kapacitet okoliša. Uslijedit će potom faza stagnacije i njihov će broj biti stabilan – pojašnjava Rožac.
Monitoringom su procijenili da je u baranjskoj močvari oko 90 obitelji. Teško je pak reći je li ritska populacija ujedno i najveća u Hrvatskoj jer su upravo oni među pionirima u monitoringu dabrova pa nema pouzdanih brojki za usporedbu.
– Dabrovi su teritorijalne životinje i brane svoj teritorij. Znači, ne može ih biti previše i njihov broj neće neograničeno rasti. U svakoj obitelji su mužjak i ženka koji su spolno zreli i oni su roditelji. S njima žive mladi, prva, druga i treća generacija. U trećoj generaciji dostižu spolnu zrelost te odlaze iz obitelji i traže si novi teritorij. Mogu u jednom okotu imati do šest mladih, ali je smrtnost velika, tako da su obično, ako su dobri uvjeti, u obitelji po dva mlada iz svake generacije. Teoretski bi ih moglo biti šest do osam, ali kod nas još nije toliki broj jer je tek počela uspostava novih teritorija. Na većini su teritorija, tako, mužjak i ženka i još jedna generacija mladih, a samo bi na onim starijim teritorijima moglo biti do osam dabrova – iznosi naš sugovornik. Tom računicom, najmanje ih je 300-tinjak, a vjerojatno i daleko više.
Ove su životinje jedna od ključnih vrsta u ekosustavu, sa snažnim utjecajem na njega.
Trajna zabrana lova
– Kada ne gledamo poljoprivredne površine i ljudska staništa, već samo prirodu, jedna su od najvažnijih vrsta za održavanje i povećanje biološke raznolikosti. Pozitivno, naime, utječu na održavanje i povišenje razine podzemnih voda, održavaju vlažnost područja, tako da su vrlo bitni za vlažna staništa kao što je naše. I s druge strane, usporavaju sukcesiju, odnosno prelazak jednog tipa ekosustava u drugi tip, a kod nas postoji problem s uznapredovalom sukcesijom. Usporavaju zarastanje rita u šumu jer sijeku drveće i zato su itekako korisni. Kopaju kanale da bi se kretali po vodi, čime otvaraju nove vodene površine te povezuju neke stare koje su odsječene, i tako samostalno rade minirevitalizaciju poplavnog područja – navodi on.
Odrasli dabar može težiti i 20 kilograma, a nađeni su primjerci od maksimalno 30 kilograma. Noge su im, pak, kratke pa su na suhom jako nezgrapni, dok su u vodi spretni i pokretni, zbog širokog repa i cijele anatomije. U vodi su usto zaštićeni i od predatora.
– Isključivi su biljojedi. Jedu vodenu vegetaciju, kad je ima, a kad je nema, ruše drveće kako bi došli do lišća i sočne kore na tankim granama. Ne mogu se popeti na drvo, ali mogu ga srušiti da krošnja dođe k njima. Ruše drveće tako da uvijek padne u vodu, kako bi mogli jesti iz vode – opisuje Vlatko Rožac. Omiljeno im je mekolisno drveće poput vrbe i topole, a ritskim je dabrovima na jelovniku u posljednje vrijeme i američki jasen.
Prirodni su im neprijatelji vukovi, čagljevi i vidre te, eventualno, pojedine ptice grabljivice. Čuvati se u Baranji trebaju čagljeva i vidri, ali potonje love uglavnom mlade dabrove.
Najveći im je neprijatelj, kroz povijest, bio čovjek, no danas su strogo zaštićena vrsta.
– Ali su i lovna divljač, no zbog situacije na snazi je trajna zabrana lova. U resornom Ministarstvu i Državnom zavodu za zaštitu prirode upravo se izrađuje akcijski plan za upravljanje populacijom dabrova. U trenutku kada počnu ulaziti na poljoprivredne površine i raditi štetu, moguće da će se dopustiti lov na dabrove, no sve se to još uvijek pregovara – zaključuje Rožac.
znate li šalu o dabru i kobri ?