Zamahnuo je čekićem i udario o Zid. Na oplati se pojavio tek maleni utor. Nakon drugog zamaha otpao je komadić, u promjeru jedva četiri centimetra. Spremio ga je u džep traperica i nastavio udarati. Stajao je na Berlinskom zidu, ispod njega poredali su se granični vojnici DDR-a i netremice ga gledali.
Ranije tog dana, 9. studenoga 1989., objavljeno je da su granični prijelazi između Zapadnog i Istočnog Berlina otvoreni. Trebalo je još samo srušiti Zid. A Stefan Brandes prvi se prihvatio tog posla. Slika na kojoj taj mladić u trapericama i crnoj kožnoj jakni kleči na zidu i zamahuje čekićem obišla je svijet.
Ljestve uza Zid...
– Znao sam da će Zid pasti. Bilo je neminovno, samo smo čekali trenutak – prisjetio se sinoć 48-godišnji Brandes. Svečanu noć proslavio je, kako i priliči, kraj Brandenburških vrata. Razgovarali smo nešto poslije 22 sata. Točno prije 20 godina, čak u isto vrijeme, popeo se na Zid s čekićem. Nije mu to bilo prvi put – tjednima prije toga, sa svojim društvom, odlazio je provocirati stražare.
– Ljestve uza Zid, pa na vrh... Došuljali bismo se do Checkpoint Charlieja, a onda bismo se pokazali vojnicima. Još bismo im i mahali čekićima – smije se Stefan. Vojnicima i nije bilo tako zabavno – jednom su ga uhvatili, bacili u sobicu, držali sat vremena, a na rastanku mu je vojnik DDR-a primio mali prst u šaku i prošaptao: Vidim li te ponovno, slomit ću ti ga.
Nekoliko je dana pauzirao i držao se podalje od Zida. Namjeravao je tako i te večeri, 9. studenoga. Uostalom, Stefan je kirurg, a čekala ga je ranojutarnja smjena. No, nazvao ga je brat: “Hajde, idemo, ruše Zid!”
“Dođite, popnite se...”
– Zgrabio sam čekić iz kutije za alat i otrčao do Brandenburških vrata. Sa Zida smo skandirali: “Otvorite vrata, gotovo je!” Naoružani vojnici poredali su se jedan uz drugoga. A onda su nestali. Vratili su se nakon par minuta, bez oružja. Sjećam se jedne 50-godišnjakinje.
Molila je vojnike: “Dajte da samo jednom vidim Brandenburška vrata s druge strane...” I pustili su je. Zakoračila je, u ruci je nosila ružu – kaže Stefan. Atmosfera na Zidu zahuktala se – Stefan je kleknuo i čekićem udarao po Zidu, ostatak društva je skakao, vikao i mahao grupici od tridesetak istočnjaka.
“Dođite, popnite se”, zvali su ih, a onda su im pružili ruke. Susret na Zidu bio je dirljiv – rukovali su se, izgrlili. I sinoć je bilo slično: Stefan je posebno za tu prigodu došao iz Kiela gdje sada živi. Susreo je prijatelje iz Berlina i kao nekada – nakon pada Zida – otišli su proslaviti u pivnicu. Tek rijetki znaju da je on na legendarnoj fotografiji.
– Ja nisam važan. Bio sam samo instrument, a čekić je pravi simbol – kaže. Nema ga više, darovao ga je Muzeju Zida. Sebi je ostavio komadić odlomljen od Berlinskog zida. Ipak je to iz prve pukotine koja je srušila Zid.
Somelier, ako me pamcenje jos sluzi mislim da je u doticno vrijeme (rusenje berlinskog zida) gradonacelnik Zapadnog Berlina bio gospodin Walter Momper. Gospodin Diepgen bio je gradonacelnik Zapadnog Berlina u jednom drugom vremenu.