Rušenje kapitalizma već dugo nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje. Ne zato što je vrijeme velikih ideologija prošlo. Uostalom, u to nas i pokušavaju uvjeriti oni koji tako na mala vrata žele cementirati vlastitu ideologiju. Kapitalističku. Ali uz to i sve dok u svijetu postoje dobro organizirane svećeničke korporacije, dok se iskrenom vjerom ne krene u borbu protiv te korporativne religije, dotle će biti i ideologije. Bez obzira na to što teoretičari društvenih odnosa pokušavaju dokazati suprotno. No, kad smo već kod kapitalizma, on je prihvatljivo lice mogao imati samo u konfrontaciji s radikalno vulgariziranim ljevičarskim idejama.
Epoha koja jede ljude
Zato je socijalizam svoje ostvarenje smio pronaći isključivo kroz nacional-socijalizam i boljševički socijalizam. Dovoljno da kod običnog čovjeka izazove napad panike zbog mogućeg ostvarenja tih dvaju koncepata, a kod onog neobičnog čovjeka ushite želje za sudjelovanjem u tako obećavajućim projektima. Ono što kapitalizam doista jest spoznamo tek kad ga osjetimo na svojoj koži. I nije pitanje može li se on korigirati, nego je pitanje u kojim sve kameleonski maskirnim formama pokušava odglumiti evoluciju. Marksizam je pogriješio s konceptom diktature proletarijata jer je stvorio teorijsku podlogu i opravdanje psihopatima da se s pravom nadaju kako će na vlasti zamijeniti psihopate. I tu se sve svelo isključivo na golu borbu oligarhija. Narod je, kao i uvijek dotad, bio “samo neophodan rekvizit bune”. Nakon svih tih stoljeća u kojima su se glave kotrljale da se ništa ne bi suštinski promijenilo, došlo je vrijeme da se s kapitalizmom obračuna na civilizacijskoj razini. Uopće nije sporno da je sam kapitalizam u terminalnoj fazi, samo mu se ovaj put ne smije dopustiti da on sam sebi ponudi kvazi-alternativu. Velike društvene epohe na svom su kraju jele svoju supstanciju – ljude. U jeku zlonamjerno nebitnih rasprava o tome tko čini obitelj i kako je ustavno definirati, čuo sam i jednu dosta kretensku izjavu kako je Rimsko Carstvo propalo jer je bilo blagonaklono prema pederima. A koliko je pederluka u kapitalizmu, ovaj već ne bi trebao postojati barem sedamdeset godina. No, epohe su umirale isključivo kada su “izgubile smisao za kruh” i ako su čovjeku dekapitirale njegovo dostojanstvo. Nije ih mogla srušiti nečija koitalna namjera, bez obzira na to koliko se trudili okriviti nekoliko pedera da su u stanju razguziti jedno carstvo. Ako ičemu danas svjedočimo, onda je to upravo obračun s čovjekom. Njemu se uzima sve što mu se oduzeti može; novac, sigurnost posla, sigurnost doma, zdravlje, obrazovanje, dostojanstvo, pravo na stav, planiranje budućnosti. Bez svega toga on je lakomanipulativna prikaza koja će dobrovoljno ljubiti šaku koja ga neprekidno udara ispod pojasa. Kapitalizam jednostavno nije prirodno, jednostavno nije najbolje i svakako nije jedino rješenje za uređivanje odnosa među ljudima.
Pokvareni privid slobode
Između njega i robovlasništva stvar je razlikovna više u formi nego u sadržaju i podsjeća me na onaj manevar kada su se kao po komandi ministarstva rata u svim vladama u svijetu odjednom počela nazivati ministarstvima obrane. Stvaranje privida slobode mnogo je pokvarenije nego otvoreno osporavanje slobode i to stoga jer umrtvljuje svaku želju za akcijom, a svaki pokušaj promjene može anatemizirati kao nezahvalnost, terorizam, razbojstvo, narušavanje pravednog poretka. Zbog toga kapitalizam treba rušiti na civilizacijskoj razini jer razina njegove neciviliziranosti zatire svaki trag dobrog ukusa. Milijuni deklasiranih obitelji, uvjerenih u vlastitu bespomoćnost, danas je stvarno ogledalo kapitalističke namjere. I nema tu prostora za šutnju i čekanje boljih dana. Da bi se situacija zbilja promijenila, svaki obračun s kapitalizmom ne smije biti pretvoren u puku borbu za vlast. Ovaj put nakazu treba lupiti u njezinu bit; odnos među ljudima. Ono kako danas jedemo, gazimo, grizemo, mrzimo, omalovažavamo jedni druge, u svemu tome maršira kapitalizam. Takve odnose među nama zamotao je u celofan prihvatljivih definicija, poput kompetitivnosti, ambicije, poduzetništva, odlučnosti, sinergije, tržišta. U toj odvratnoj sladunjavosti kapitalizam živčano masakrira baš one koji su mogli jamčiti njegovu stabilnost. Pa zato ako kapitalizam, kao i Rim, uspije srušiti nekoliko pedera, neka bude tako. Jedino se bojim da ćemo mi u Hrvatskoj, zbog “pederske pozadine” društva ravnopravnih, u tom slučaju skupljati potpise za referendum da nam vrate kapitalizam.