Rušenjem Plenkovića HDZ preuzimaju demokrkani, a ne demokršćani

Tisuće HDZ-ovih birača prosvjedovale su u subotu protiv odluke o ratifikaciji kontroverzne Istanbulske konvencije.

S druge strane, najveću potporu premijeru Plenkoviću dali su mediji inače neskloni njegovoj stranci i pojedinci koji za nju ne bi glasovali ni kad na vrbi rodi grožđe. Premijer se tako ničim izazvan našao u nezavidnoj situaciji jer ovo bi nezadovoljstvo dijela njegovih birača moglo samo pojačati HDZ-ov silazni trend u broju osvojenih glasova na izborima. Ne zaboravimo, iako je postigao bolji izborni rezultat u broju mandata, Plenkovićev HDZ osvojio je čak 70 tisuća glasova manje nego Karamarkov nepunih godinu dana ranije. 
Prosvjed je za hrvatske pojmove bio brojan, ali utješna je to nagrada organizatorima jer se u danima koji su uslijedili isključivo spekuliralo o točnoj brojci prosvjednika umjesto da se analiziralo sadržaj.

Medijsko je prebrojavanje tomu trebalo i poslužiti, da se zasjeni ono bitno, a to su brojni dobri argumenti protiv Istanbulske konvencije. Kako se to inače radi kad se želi obezvrijediti neko prosvjedno okupljanje, reporteri su našli nekoliko pojedinaca koji nisu najbolje artikulirali zašto su protiv i festival poruge i omalovažavanja mogao je početi.
Prva pogreška prosvjednika bila je ta što su medijskoj mašineriji i Vladinom PR-u olakšali posao dokazujući po portalima i društvenim mrežama – iako je nejasno kome – koliko ih je točno bilo. Taj je podatak sporedan i relevantan samo u kontekstu štete koju bi na izborima mogao pretrpjeti HDZ. A u središnjici na Trgu žrtava fašizma razmjere te štete, ako su iole ozbiljni, znaju i sami. Kad raspolažete takvim financijskim resursima koji vam omogućavaju redovno provođenje istraživanja javnog mnijenja i terenskom infrastrukturom u cijeloj državi do razine mjesnog odbora, možete dobiti prilično točnu sliku o tome koliko birača i gdje biste određenim potezom mogli izgubiti. Sigurno ne pratite vremensku prognozu i stanje na cestama da biste lakše prorekli odaziv na neki prosvjed, a time i svoj izborni rezultat.
Druga je pogreška fiksacija na samog Plenkovića jer je cijeli konzervativni pokret tako lako diskreditirati kao sredstvo za unutarstranački obračun. Uz nekoliko vještih PR manipulacija pokret se od društvene plime koja ima potencijal promijeniti političke i društvene odnose bez većih problema svede na običnu alatku u rukama nezadovoljnika u tek jednoj – doduše, najmoćnijoj – od 160 stranaka u Hrvatskoj.


A ti su nezadovoljnici donedavno i sami podržavali Istanbulsku konvenciju ili za nju nisu pokazivali poseban interes. Velika većina njih – čast iznimkama – demokršćani su samo kad je to oportuno. Rušenjem Plenkovića na čelo HDZ-a ne bi došli demokršćani, nego demokrkani kojima su katoličke vrijednosti tek mamac za naivne birače. Oni nisu svjetonazorska frakcija u našoj najvećoj stranci, nego interesna. Konzervativni pokret u Hrvatskoj nadrastao je njihove operativne i intelektualne kapacitete pa je vrijeme da konačno izađe iz njihove sjene.
Želi li pokret preko HDZ-a kao najveće stranke desnog centra ostvariti svoje društvene ciljeve, moraju se zadovoljiti dva važna preduvjeta. Prvi je reforma izbornog sustava kako bi konzervativni birači lakše birali dosljedne političare s kojima dijele sustav vrijednosti, a drugi je unutarnja demokratizacija HDZ-a kako bi konzervativci ili demokršćani iz stranačkih redova lakše dolazili na visoke funkcije i izborne liste. Za ovo prvo već je u pripremi novi referendum, a ovo drugo, sa svojim savjetnicima koji rade na izmjeni statuta stranke, donosi upravo Andrej Plenković.