Rusi žale za komunizmom, a tada se ni kruh nije mogao kupiti

Nakon smrti Solženjicina, Ljudmila Petruševska (76) najpoznatiji je ruski živući pisac, mišljenje je koje dijele mnogi u Rusiji, ali i izvan nje. Ipak, Ljudmila ne izgleda kao ruska književna legenda i, premda je zapravo posljednji veliki disident iz doba Sovjetskog Saveza, ona radije i u poznoj životnoj dobi, u golemim prepoznatljivim šeširima koje sama kreira, pjeva vlastite tekstove u moskovskim noćnim klubovima poput ruske Edith Piaf nego da se uživljava u ulogu društvene veličine. Uvijek dosljedna sebi i uvijek kontroverzna na užas kritičarskog establišmenta.

Njezin roman “Vrijeme noć”, jedno od njezinih najsloženijih djela, preveden na više od 30 jezika, koji je nedavno objavljen i kod nas, našao se u užem izboru za najveću rusku književnu nagradu – ruski Booker. Prvo djelo objavila je 1972., ali kako nije dobro “sjelo” sovjetskoj vrhuški, zabranjeno je kao i svako daljnje objavljivanje drama i priča. U vrijeme SSSR-a teško je živjela, izgubila je dva muža, ali ipak i uvijek nezaustavljivom kreativnom energijom i darom pisala priče i drame u kojima je groteskom i fantastičnim elementima skrivala pravi horor. S približavanjem glasnosti, uprizorene su joj prve drame. Njezinu zbirku kratkih priča i monologa “Besmrtna ljubav”, objavljenu 1988., obožavala je i publika i kritika. Novija djela poput “Bila jednom žena koja je htjela ubiti susjedino dijete” izvrsno su primljena i na Zapadu i od mlade publike bilo gdje u svijetu.

:: U romanu “Vrijeme noć” sve se vrti oko majčinske ljubavi. Muškarci se pojavljuju usputno. Stječe se dojam da su kukavice. Ne odgajaju li upravo majke takve muškarce?

I u pravim obiteljima odrastaju različiti dječaci, i idealisti, i nemoćni, i lopovi. A što biste vi? Ruski genski fond, najborbeniji, najsmioniji muškarci pobijeni su u 20. stoljeću – bilo je šest ratova! Od 1914. do 80-ih. Prvi i Drugi svjetski rat, finski, japanski, čečenski, u Afganistanu. I još Staljinovi konclogori, gdje su muškarce jednostavno likvidirali. I tko je hranio zemlju, odgajao, liječio, radio u tvornicama i na poljima? Žene.

:: Čini mi se da mnogi u Rusiji, slično kao neki u Hrvatskoj, osjećaju žal za “starim dobrim” vremenima iz doba komunizma. Imate li razumijevanja za takvu nostalgiju?

Ne. Kad kažem “bila je glad, katkad se ni kruh nije mogao kupiti, samo u osam ujutro”, svi uzvikuju: “Uopće nije bilo tako! Svega je bilo!” A ja se sjećam kako su na policama u trgovini stajale samo staklenke s ukiseljenim tikvicama.

:: Što mislite o tranziciji ruskog društva? Dokle je stigla?

Sad je, kako mi objašnjavaju, među našim bogatašima – biznismenima, dužnosnicima i modnim stilistima – završeno razdoblje mahnitog kupovanja svega mogućeg. Nakupovali su ljetnikovce kraj Moskve i u Španjolskoj, stanove, kuće u Londonu i Miamiju, nagrabili avione, jahte, aute, bunde, brilijante i tehniku. Djeci su kupili diplome liječnika, pravnika i ekonomista (djevojkama diplome psihologa). I sad se ništa od toga ne može prodati! Djeca sjede u inozemstvu – ti liječnici, ekonomisti i psiholozi. Treba ih uzdržavati. I za kuće i vile treba platiti.

:: Kad razmišljam o ruskim piscima, padaju mi napamet ti važni muževni likovi poput grofa Tolstoja. Koliko se vi uklapate u klasičnu rusku predodžbu o dostojanstvenom književniku?

Ne zanima me ta dužnost. Tolstoja ne volim. I nadam se da sam ja nezanimljiva ovom čelništvu i društvu koje žude, svatko sa svoje pozicije, za svojim junacima, duhovnim vođama, velikim stvarateljima. Ja ne sijem sjeme prave istine, ne potpisujem zajedničke izjave. Ne idem na prezentacije, na konferencije. Ne idem na mitinge. Već sam, hvala lijepa, bila pod istragom – 1991. podigli su protiv mene kaznenu prijavu zbog uvrede predsjednika (kad je Gorbačov poslao tenkove u Litvu, napisala sam onamo pismo, objavili su ga u novinama). Od dvije do pet godina zatvora. I pobjegla sam pred istragom. Pokupila sam djecu i vlakom otputovala u Grenoble, na kazališni festival, poslali su mi poziv u pravi čas. Na aerodromu bi me zacijelo uhitili, ali karte su tada bile bez imena. To da su me u sovjetsko doba prisluškivali i “pratili” me pročitala sam 1992. u novinama. Vjerojatno mi i sad prisluškuju telefon (i čitaju poštu). Nedavno su me u novinama nazvali “revolucionarkom bez politike”. Misleći vjerojatno na to što pišem.

:: Je li vas sovjetska vlast progonila na neki konkretan način ili su vam “samo” odbijali objavljivati djela?

Oboje. Prva knjiga bila je zabranjena 15 godina, izašla je kad sam navršila 50, i to zahvaljujući mojim tajnim pristašama (pokazalo se da ih je bilo čak i među funkcionarima). Godine 1992. u dvama listovima objavljeni su popisi – onih koje su pratili i onih koje su prisluškivali. Ja sam bila na oba.

:: Za razliku od nekih drugih književnika u Sovjetskom Savezu, nikad se niste odlučili za samizdat. Zašto?

Samizdat nije ovisio o autorovoj volji – ljudi su pretipkavali što su htjeli. Moje drame išle su od ruke do ruke, a i priče.

:: Od čega ste i kako živjeli u komunistička vremena?

Kod nas nije bilo komunizma, bio je socijalizam. Živjela sam kao špijun – slušala, gledala, potajno pisala izvještaje svome budućem čitatelju.

:: Što vam je najteže padalo u vrijeme sovjetske Rusije, a što vam najviše smeta u postsovjetskoj Rusiji?

U mladosti me sudbina nije štedjela. Moj maleni sin obolio je nakon cijepljenja od teškog oblika astme i kronične upale pluća. U ekspediciji mi je stradao muž, ostao je paraliziran, pa se šest godina, do smrti u dobi od 32 godine, borio koliko je mogao kako bi uzdržavao obitelj, radio je kod kuće. Ipak je to bilo naše sretno razdoblje, bili smo zajedno utroje, makar i nakratko. Poslije njegove smrti postalo je vrlo teško. A bila sovjetska vlast ili bilo koja druga – prema svakoj bih se odnosila s jednakim gnušanjem. Nisu mi objavljivali priče, nisu mi postavljali drame, ali imala sam snažnu potporu. Već od prve otisnute priče počela sam osjećati ljudsku brigu. Nastojali su mi davati posla. Prevodila sam, pisala bajke. Zvali su me da nastupam. I nisu me uspjeli zatvoriti iako su to silno željeli.

:: Koliko vas je obilježilo teško djetinjstvo? Kako općenito teška vremena i okolnosti utječu na ljude?

Djetinjstvo nisam smatrala teškim. Dijete je kao životinjica – dobro mu je i u brlogu i u kavezu (ako je ondje od rođenja). Glad i uši također su se prihvaćali kao uobičajene životne okolnosti. Ako bi me dopala šalica slatkog (jednom u pet godina), ta bi se sreća brzo pretvorila u mučninu, i to za cijeli život. Ne podnosim slatko od šljiva. A obični ljudi, susjedi, vlast, odnosili su se prema meni sumnjičavo – kako se obično i odnose. Doduše, sad me čita učena mladež i stari intelektualci i svaki dan pišu nešto novo na internetu. Što se tiče pisanja, razboljela sam se u dobi od 20 godina, postavili su mi strašnu dijagnozu – multipla skleroza (poslije se nije potvrdila), smjestili me u bolnicu. Ležala sam među paraliziranim pacijentima, umirućim, nepokretnim. Bila je i dječja soba. I svaki sam dan pisala pisma svome voljenom dečku, za kojega sam se bila tek udala. Nekoliko mjeseci. U toj sam bolnici prestala spavati, udebljala se 25 kg, boljela me glava, i pisma su mi bila jedina potpora. Međutim, muž mi je prestao odgovarati, ostavio me zbog te dijagnoze, rekao mi je preko telefona da ne može uzdržavati invalida. Napustivši nakon pola godine bolnice i lječilišta, položila sam 17 zaostalih ispita na fakultetu i nastavila se školovati. To mi je bila lekcija za cijeli život, pravilo da se ne predajem. No, očito mi je ostala navika vikati “Pomozite mi”. Da nije bilo bolnice, ne bih neko vrijeme bila na samom životnom dnu.

:: Nastupate li još uvijek kao pjevačica? Što vam to znači sad kad ste ruska književna diva?

Nastupam, na YouTubeu možete vidjeti pojedine pjesme. Za mene su i koncerti publikacije, budući da se u pjesmama koristim samo svojim tekstovima. Svaka je pjesma, čini mi se, poput priče – bila riječ o nekom događaju ili monologu. No, ljudi plješću i kad pjevam u inozemstvu. Kod vas sam s glazbenicima nastupila na svadbi u gradiću nedaleko od Rovinja, u starom razorenom dvorcu. Pozvali su me prijatelji iz Hrvatske. I svi su svatovi plesali, toptali, pljeskali uz ruske pjesme. Poslije su me u Rovinju ljudi veselo pozdravljali.

:: U Hrvatskoj su knjige skupe i slabo se čitaju i još slabije prodaju. Kakav je odnos Rusa prema knjizi?

Mislim da se sad više služe elektronikom. Premda su knjižare dupkom pune. I čitaju na internetu.

:: Zapad vas je tek relativno nedavno otkrio. Što vam to znači?

Na Zapadu sam postala poznata u vrijeme perestrojke, 1992. godine. Drame su mi postavljene u 25 zemalja, prevodili su me u 20 – i drame i prozu. A nagrade? Imam ih desetak. Prije nekoliko godina dobila sam u Americi Svjetsku nagradu za fantastiku, World Fantasy Award (bez novca). A rezultat? Katkad, kad me vrijeđaju, kažem da sam dobitnica ruske državne nagrade i molim da ne viču.

:: Koje vas teme intrigiraju u posljednje vrijeme? Pišete li neko novo djelo?

Da, pišem svakodnevno – smiješne pjesme i bajke sa sretnim svršetkom. Ponovno tiskam u časopisu priču o vječnoj mladosti. Slikam svoje slike (uskoro će izložba, početkom lipnja). Pišem tekstove i glazbu za pjesme. Rastrgana sam između dva animirana filma i dvije drame. Želim se što prije obračunati sa sedam varijanti novog romana. Prije tjedan dana napravila sam šešir. Nedavno sam na koncertu pjevala rock, dio ljudi sjedio je na podu, mladi su počeli skakati i urlati. Petogodišnji unuk zapamtio je moju novu pjesmu i pjevao mi je preko telefona. Vježbam step, iako je to nezgodno u stanu, stavljam prostirku za jogu kako bih prigušila lupanje. I upravo sad odgovaram na vaša pitanja, iako me sve ostalo uzalud čeka. Hvala. (kao prevoditelj pomogao Igor Buljan)