Ni nakon više od četiri godine građanskoga rata u Siriji situacija na tamošnjim bojištima nije bliže konačnom rješenju. No posljednjih se mjeseci ondje moglo nazrijeti određeno mijenjanje borbene ravnoteže – snage režima u Damasku našle su se u defenzivi, a skupna oporba napredovala je na sjeveru zemlje (u provincijama Idlib i Aleppo) te u smjeru od pustinjskog grada Palmire na zapad, prema Damasku.
Preokret na bojištu
Dok se prije koji tjedan te pomake još i moglo odbacivati kao privremeno kolebanje linija fronte, koje u Siriji imaju izuzetno aktivnu lokalnu dinamiku, propalo primirje sredinom kolovoza, a onda i pad opkoljene režimske zrakoplovne baze Abu al-Duhur pokazali su da je ipak riječ o ozbiljnijoj promjeni. Dapače, ta je promjena dovoljno ozbiljna da su i međunarodni Assadovi saveznici odlučili intenzivirati svoja djelovanja u Siriji ne bi li se zadržala dosadašnja kakva-takva borbena ravnoteža. Prve naznake međunarodnog zaokreta u javnost su isplivale 31. kolovoza, kada su izraelski mediji objavili vijest o raspoređivanju vojnih postrojbi Ruske Federacije u Siriji te njihovu skorom uključivanju u borbena djelovanja. U toj se vijesti spominjalo savjetnike, vojne instruktore, logističare, tehničare, osoblje za protuzračnu i drugu zaštitu te pilote koji bi ruskim zrakoplovima krenuli djelovati na bojištu – vjerojatno protiv nekih od tamošnjih radikalnih islamista. Dok se početkom rujna još nagađalo o lokaciji baze koju bi Rusi uredili kao središte svojih sirijskih operacija, te su dileme nestale posljednjih dana kada su registrirani radovi u sirijskome priobalju, nedaleko od lučkoga grada Latakija. Usto je uočeno i intenziviranje aktivnosti u luci Tartus, jedinoj pomorskoj bazi na Mediteranu koju Rusi aktivno i neprekinuto koriste već desetljećima. Iako nije sporno da su onamo i prije stizale redovite pošiljke vojne pomoći režimu u Damasku, sada je registriran i niz dodatnih ruskih plovnih jedinica među kojima su se istakla dva natovarena broda tenkonosca. Točni razmjeri ove pomoći još su nepoznati. S jedne strane, moglo bi se tu raditi samo o jačanju ionako intenzivne vojne suradnje Rusije i Sirije, kao što to tvrdi Moskva. S druge strane, ako to gomilanje ljudi i vojne tehnike preraste u samostalna borbena djelovanja ruskih snaga u Siriji, onda je to već nešto sasvim različito od svega dosad viđenog.
Takvo borbeno miješanje Rusije u sirijski kaos izazvalo bi priličnu nelagodu u čitavome nizu različitih regionalnih krugova što ovako ili onako sudjeluju u tamošnjim razračunavanjima. S jedne strane, dok Izrael ne sudjeluje direktno u ratu, ta je država itekako koristila svoju tehničku i vojnu nadmoć da ponekad iznenada izvede zračne udare po ciljevima koji su im izgledali zanimljivi ili opasni. Takva bi sloboda djelovanje vrlo vjerojatno bila ograničena kad bi se na bojištu pojavile samostalne, moderne i dobro obučene ruske zrakoplovne postrojbe. S druge strane, ove novosti iznimno loše sjedaju i svim onim državama koje podupiru oporbene formacije u Siriji. Dok bi malo tko mogao imati glasan prigovor na ruske napade na prostor tzv. Islamske države, jasno je da i taj dio sirijske oporbe ima svoje podupiratelje, uvelike pozicionirane u ulogu načelnih saveznika Zapada. S druge strane, bitno će glasniji biti podupiratelji ostatka sirijske oporbe, mimo Islamske države, koja sada polagano uključuje i pojedine ogranke Al-Qa'ide u Siriji. Upravo na toj strani nalazi se i većina zapadnih sila, koje aktualno rusko djelovanje karakteriziraju kao "destabilizirajuće" te "nekonstruktivno" za nekakvo "rješenje situacije u Siriji", koje za ove igrače nužno uključuje i pad s vlasti režima Al-Assada. Naravno, tu je riječ o jednostavnoj računici. Ovakva strana intervencija jača u posljednje vrijeme vojno poljuljani režim u Damasku, upravo u vrijeme vojnog napredovanja razne oporbe – i Islamske države i drugih. Potencijalno rusko miješanje u borbe tu bi lako moglo imati učinak kakav se već vidjelo 2013. godine – kada je slična sigurnosna kriza za režim u Damasku, i s njom povezano šire vojno napredovanje oporbe, bila okončana širim ulaskom snaga libanonskog Hezbollaha u sirijski ratni kotao.
Jača izbjeglički pritisak
Pritom je čitav razvoj situacije na bojištima Sirije upravo suprotan stanju s izbjegličkom krizom koja posljednje vrijeme zapljuskuje Europu. Naime, širenjem prostora pod kontrolom oporbe ne raste nikakvo područje sigurnosti ili mira u Siriji. Ti "oslobođeni" krajevi dolaze na direktni dohvat islamističkih vjerskih fanatika, a povlačenjem režimskih snaga oni postaju poprištem i međusobnih sukoba pojedinih pobunjeničkih frakcija – koje neprekidno ratuju međusobno čim režimska vojska i milicije nestanu s horizonta. Sve to jača izbjeglički pritisak na zemlje oko Sirije, a onda i na Europu. Taj bi val mogao i primjetno jačati daljnjim ulaskom oporbe u režimske prostore budući da te često islamističke snage napredovanjem izlaze iz pustinje u gušće naseljene krajeve, s više manjinskih stanovnika, gdje se dosad moglo živjeti i ponešto sekularnijim životom. Upravo je zato mogući pad režima u Damasku, koji zagovara niz europskih država, izravni preduvjet nastanka monumentalnog izbjegličkog vala – čijem se primanju protive brojne od tih istih država EU.
>> NATO zabrinut zbog ruskog upliva u Siriji – dva njihova aviona sletjela u Latakiju
>> Rusija se uključila u rat u Siriji: 'Više nisu samo savjetnici'
Zanimljivo je kako se u zadnje vrijeme al-qaida počela spominjati u kontekstu "umjerene" oporbe??! Jedino rješenje za Siriju je pobjeda Assadove vojske, sve ostalo je teška katastrofa(Nusra, ISIL, al-qaida, FSA, jaysh al-islam,itd.).