Prošlo je mjesec dana od početka ruske invazije na Ukrajinu, i sada je već jasno kako ništa ne ide po zamisli planera ovog rata. No, nisu samo planeri omanuli u svojim procjenama, već i pažljiviji analitičari i stratezi na Zapadu. Očekivalo se kako će ruska vojska relativno lako, u par dana ili tjedana, jednim Blitzkriegom zauzeti pola Ukrajine i izbiti na Dnjepar. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo.
Naprotiv, nakon prvih udara ruske vojske, sada vidimo kako se bojišnica stabilizirala i praktički se tjednima ne pomiče, a ukrajinska vojska ne samo da uspijeva odbiti napade, već i organizira prve manje kontranapade. Umjesto Putinova Blitzkriega gledamo kako ruske snage drže pod opsadom i uz pomoć artiljerije do temelja razara gradove na istoku i jugu Ukrajine, što znači i ogromne civilne žrtve.
Zato se sada analize usmjeravaju na traženje razloga za podbačaj ruske vojske. Jedni će ukazivati na neke slabe strane ruske tehnike, drugi će govoriti o lošem moralu ruskih vojnika, treći o korupciji i negativnoj selekciji u komandnom kadru. I sve to vjerojatno stoji. Međutim, to je razmišljanje koje ostaje u istom okviru iz kojeg su rađene i ranije pogrešne procjene, a teško da ih nisu bili svjesni i sami planeri rata.
Ono čega nisu bili svjesni, i što je iznenadilo sve, jest snažan otpor ruskoj okupaciji koji pruža upravo stanovništvo istočnih i južnih regija. To su regije u kojima živi oko 80% Ukrajinaca kojima je ruski maternji jezik, i koje se smatralo rusofilnim. U tim su regijama bile utvrde proruskih stranaka, koje su zagovarale dobre odnose s Rusijom i protivile se politici ukrajinizacije jezika i kulture.
Video: Biden na sastanku u Bruxellesu: 'Branit ćemo i štititi svaki centimetar teritorija NATO-a'
Zbog toga se u Rusiji, ali i na Zapadu, smatralo kako te regije predstavljaju “najslabiju kariku” ukrajinskog otpora. Na tome su se temeljile i optimističke prognoze Kremlja o brzoj pobjedi u ratu. Putin je očito smatrao kako će to stanovništvo s cvijećem dočekati ruske tenkove. Smatrao je kako će u Harkovu, Dnjepropetrovsku i Odesi brzo formirati marionetsku vlast, a onda isporučiti svoj ultimatum o predaji Kijevu.
Ali, kontra svih tih projekcija i analiza, koje su se temeljile na nekim objektivnim pokazateljima, postavilo se nešto s čim je teško kalkulirati i predvidjeti, ali bez čega su sve kalkulacije i predviđanja uzaludni - a to je snaga slobodne ljudske volje. Rusofoni Ukrajinci su se oglučili boriti protiv ruske okupacije svoje zemlje. To je ono što je izazvalo šok u Moskvi, ali s čim nisu računali ni na Zapadu.
Na to se, valjda, misli kada se kaže kako svi ratni planovi vrijede do prvog ispaljenog metka. Tako sada imamo situaciju da je Harkov, kao kulturno i političko središte proruskih regija, danas postao središte ukrajinskog otpora ruskoj okupaciji. Kao što je netko već primijetio, Putin je svojom odlukom o napadu u jednom danu derusificirao Ukrajinu i sada gledamo kako se u ratu rađa novo jedinstvo ukrajinske nacije.
To je glavna “kost u grlu” ruske propagande. Jer, kako sada objasniti Rusima razaranja gradova i ubijanje njihove rodbine i prijatelja, u ime čije “zaštite” se legitimirala “specijalna vojna akcija”? Zašto tvoju zaštitu ne žele oni koje si došao “spašavati” i spremni su podnijeti i najteže žrtve da svoje gradove ne predaju u tvoje ruke? Kakva je to “denacifikacija” Ukrajine koja za svoje primarne mete ima navodne žrtve “ukrajinskog nacizma”?
To je ono s čim u Moskvi nisu računali, ali što nisu očekivali ni na Zapadu. Jedini koji o tome nisu imali dvojbi bili su sami Ukrajinci. Kada sam nedavno kolege iz jugoistočne Ukrajine pitao kako se dogodilo da proruski dio Ukrajine sada pruža najveći otpor ruskoj invaziji, odgovorili su kako to što govore ruski ne znači kako žele živjeti pod ruskom vlašću, a da je najveća ironija ovog rata to da sada njih nazivaju nacistima.
Ako je netko i imao iluzija, nakon okupacije dijela Donbasa 2014., Ukrajinci su imali prilike na djelu gledati kako izgleda život pod ruskom vlašću. To je paradržava u kojoj je svu vlast prigrabila lokalna mafija koja je uništila ekonomiju te regije, a nad nesretnicima koji su ostali provodi stalni teror. Samo to je bilo dovoljno kako bi ljudi, koji su inače rodbinski i kulturno povezani s Rusijom, vidjeli kako nema ničeg dobrog u tome da se bude dijelom Rusije.
Rusija je najmanja zemlja na svijetu, ugrožena sa svih strana, i treba joj životni prostor. Bit je putinizma izazivanje i korištenje konflikta na rubovima onoga što naziva “ruski svijet”, kako bi se on pojavio kao veliki pomiritelj. Zbog toga je njegov najveći neprijatelj nacionalizam ljudi koji ne žele da ih on “miri”. U Putinovoj viziji svijeta, svaki je nacionalizam fašizam, koji mora biti iskorijenjen kako bi se otvorio prostor za “Euroaziju”.
Zbog toga on želi na Dnjepru izgraditi novi “antifašistički zid”. Putinov “ruski svijet” zrcalni je odraz Europske unije - to je EU za narode za koje nema mjesta u EU. Duginova Euroazija jeftina je kopija zapadnog globalizma. To je globalizam za siromašne. Zbog toga je danas globalističkim elitama toliko neugodno kada stoje uz ukrajinske nacionaliste, dok kod kuće također antifašistički fraziraju i proskribiraju nacionalizam.
Kada danas u vezi s Ukrajinom slušamo slogane o “obrani zapadnih vrijednosti”, to su samo fraze iz jednog istrošenog okvira. Svidjelo nam se to ili ne, nacionalna ideja, a ne apstrakcije “europskih vrijednosti”, vodi Ukrajinu u obrani od ruske invazije. EU i NATO su potpuno zakazali, a odgovor je došao u vidu nacionalizma. Raspad ideologije putinizma u Ukrajini izraz je nemoći svakog globalizma pred snagom nacionalizma.
Putinov napad na Ukrajinu privremeno će ojačati globalizam na Zapadu, naprosto zato što tamo trenutno i nema ničeg drugog oko čega bi se ljudi ujedinili. Ratna katastrofa u Ukrajini pokazala je da nacionalna ideja, a ne globalizam, može pružiti odgovor na izazove koji stoje pred malim nacijama. Ali, da bi zaista zamijenila globalizam, nacionalna ideja mora postati pozitivni program, a ne samo reakcija na ekstremne situacije, kao što je to sada.
Odlican tekst