Ruska ‘nevidljivica’ bolja od američkog f-22

Moskovski avijacijski institut (MAI) zrakoplovno je učilište poznato svim vojskama, industrijama i ljubiteljima zrakoplovstva u svijetu. U tome su institutu stasali najveći ruski i svjetski konstruktori letjelica. Kad takav institut pozove nekog predavača na predstavljanje znanstvenoga rada iz područja zrakoplovne tehnike, nema sumnje da je riječ o svjetski vrijednim rezultatima u istraživanju. No kada takav poziv stigne na adresu osobe u Hrvatskoj, zemlji koja nema zrakoplovnu industriju, nego će biti pravi nacionalni blagdan kada/ako se iz Ukrajine s remonta vrate naši MiG-ovi 21 stari četrdesetak godina, to je već čudo. I još kad Hrvat Rusima održi predavanje o problematici razvoja i unapređivanju tehničkih rješenja na borbenim generacijama posljednje, pete generacije aviona, zvuči nevjerojatno. No upravo se to dogodilo 37-godišnjem hrvatskom znanstveniku Danijelu Vukoviću koji se bavi izučavanjem sprege aerodinamike (manevarbilnosti) i radarske nevidljivosti borbenih aviona.

Bez skupih eksperimenata

S MAI-ja već desetljećima izlaze posljednja rješenja u području aerodinamike, mehanike leta, konstrukcije, sustava upravljanja... MAI su završili gotovo svi eminentni ruski zrakoplovni konstruktori. Središnji se kompleks nalazi u Moskvi, a sastoji se od desetak zgrada s laboratorijima za razvoj i ispitivanje zrakoplovnih sustava. MAI ima podružnice u nekoliko gradova u Rusiji, a ima i svoju zrakoplovnu bazu s pistom gdje se testiraju najnovija otkrića u ruskoj zrakoplovnoj tehnici. Tijekom školske godine ovdje boravi oko 19.000 studenata iz cijeloga svijeta kojima predaje 2300 profesora!

– U vrijeme mog studiranja “stealth” (engl. pritajenost) tehnologija bila je u punom zamahu s konkretnim realizacijama na vojnim avionima F/A-117 i B-2 u sastavu zračnih snaga SAD-a. Nije još bilo interneta, a i stručna literatura kojom sam se u to vrijeme mogao služiti bila je ograničena i teže razumljiva. Za svoje rezultate ubrzo sam dobio rektorovu nagradu koja me još više potaknula da se, onako usputno, nastavim baviti stealth zrakoplovnim principima – kaže Vuković.

Svojevrstan vrhunac bio je dosegnut kada su se pojavili spomenuti američki zrakoplovi, projektirani isključivo za bombardersku ulogu. Njihova stealth značajka omogućavala im je da pritajeno uđu u protivnikov zračni prostor, borbeno djeluju te se neotkriveni sigurno udalje. – Projektanti su bili uvjereni da će ovi avioni ostati neotkriveni te da neće doći u situaciju zračne borbe, tj. u “dogfight”. No vještim modulacijama u elektromagnetskom području zračenja određenih radara i njihovim međusobnim sprezanjem, prisutnost stealth aviona ipak se može detektirati. Dokaz da je tako dobiven je u NATO-ovoj operaciji Saveznička snaga 1999. godine kada je iznad Srbije oboren jedan F/A-117 iz sastava USAF-a, navodi Vuković. Ruske je stručnjake upravo zainteresiralo koji su rezultati Vukovićevih istraživanja na području sprege stealtha i supermanevarbilnosti lovačkih aviona posljednjih generacija.

– Posljednja, peta generacija aviona mora ispuniti višenamjensku ulogu: supermanevarbilnost, superkrstarenje (postizanje i održavanje nadzvučnoga režima letenja bez uporabe sustava za naknadno izgaranje), pritajenost, visok stupanj integracije i automatizacije rada vlastitih obrambenih sustava, snažna konfiguracija avionike i radara. Kako bi se zadovoljili svi ovi uvjeti na istoj platformi, očigledno je da treba postojati kompromis. Moje područje istraživanja sprega je supermanevarbilnosti i stealth značajki, koje su inače u suprotnosti. Avion s visokim stupnjem nevidljivosti ne može izgledati lijepo, a samo ono što “izgleda lijepo, lijepo i leti”, kako kaže krilatica stare škole projektiranja borbenih aviona, objašnjava Vuković temu svog predavanja Rusima. U svom radu “Perspektive budućega razvoja borbenih aviona” tumači kako i dokle postizati taj kompromis između zahtjeva za nevidljivosti i zahtjeva supermanevarbilnosti. – Moj je koncept da svako poboljšanje stealtha treba provjeravati s obzirom na manevarske sposobnosti aviona. Nisam mogao izvoditi skupe eksperimente pa sam se koristio teorijskim pristupima i modelima aerodinamike, mehanike leta, difraktivne i geometrijske optike i elektromagnetskoga zračenja. Teorijski modeli u kombinaciji s mogućnostima današnjih računala znatno su jeftiniji, a mogu se postići pouzdani rezultati koji se provjeravaju eksperimentima. Zapravo, upravo je to Ruse i zainteresiralo – objašnjava Vuković.

Rusi izvoze tehnologiju

Ovo o čemu govori Vuković u praksi se zbiva u odnosu američkog i ruskog projekta i usporedbe naprednih taktičkih lovaca. F/A-22 Raptor tipični je predstavnik borbenog aviona 5. generacije. Na ovom avionu sve je žrtvovano s ciljem postizanja što manjega radarskog odraza, što je utjecalo na smanjenje manevarske sposobnosti iako mu snažan pogon omogućuje izvanredne kinematičke sposobnosti. Ruski T-50 pobjednik je ruskog programa naprednoga lovca (PAK FA) i, smatra Vuković, predstavlja savršen balans između svih značajki borbenoga aviona 5. generacije, što se vidi po njegovim energetsko-manevarbilnim parametrima. Premda njegovu nevidljivost tek treba dotjerati (serijska proizvodnja počinje 2015.), T-50 ili “Nevidljivica”, kako je zovu Rusi, ima visoke manevarske sposobnosti. – Za rusku zrakoplovnu industriju T-50 predstavlja tehnološki zamašnjak kojim osvajaju saveznike. Rusija je s Indijom već sklopila sporazum po kojem će joj ustupiti posljednje tehnologije potrebne za projektiranje i proizvodnju lovca 5. generacije. U konačnici će T-50 biti znatno jeftiniji, robusniji, brojniji u operativnoj uporabi i, na kraju krajeva, pouzdaniji od F/A-22 koji zbog svoje visoke cijene ne može ispuniti ni potrebe USAF-a – zaključuje Vuković.

Ništa bez kompromisa

Pitam ga, nakon što sam odgledao film u kojem glavni probni pilot USAF-a tvrdi da bi u “dogfightu” MiG-21 uspio pobijediti F-35, nov i izuzetno skup američki avion, je li to istina? – Pod određenim uvjetima i MiG-21 mogao bi pobijediti F-35, slaže se. Čak i američki piloti tvrde da je F-35 ranjiv i protiv aviona 3. generacije kao što su Mirage ili modernizirane inačice zrakoplova MiG-21. Dođe li do pravodobnog uočavanja F-35 pa bliske borbe, nevidljivost više nije bitna. Tada na scenu stupaju manevarske mogućnosti aviona, vještine pilota, mogućnosti raketnoga i topničkoga naoružanja, a F-35 tu više nema nikakvih prednosti – kaže Vuković i objašnjava da je riječ o “totalnoj katastrofi jer je SAD za razvoj, zajedno s još devet država saveznica, utrošio vrtoglavih 400 milijardi dolara, a avion još nije gotov”. Štoviše, F-35 u svojim glavnim karakteristikama znatno odstupa u odnosu na projektne zahtjeve. – Rusi s T-50 nisu namjeravali samo odgovoriti na F/A-22 nego i razviti tehnologije 5. generacije, uz istovremeno zadržavanje svih pozitivnih operativnih iskustava akumuliranih ponajprije na avionima Su-30/35 koji pripadaju prijelaznoj 4++ generaciji, dodaje naš zrakoplovni inženjer.

Američka filozofija projektiranja borbenoga aviona 5. generacije vidljiva je na F-22 Raptoru i F-35 JSF-u. Njihova osnovna taktička prednost trebala bi biti da neotkriveni uđu u protivnikov zračni prostor, borbeno djeluju i pri istim se uvjetima vrate u svoje baze. – Lijepo zamišljeno ali neostvarivo, barem ne u cijelosti. Ruski stručnjaci bazirali su se na znatno jeftinijem razvoju radarskih i drugih sustava za otkrivanje “nevidljivih” aviona. Preinačili su i razvili niskofrekventne i laserske radare (tzv. ladare) i jasno im je da nije pouzdano osloniti se isključivo na stealth osobine. I s takvim su zaključkom ušli u razvoj svoga aviona 5. generacije Suhoj T-50 PAK FA.

Može li se, dakle, zaključiti da Rusi pobjeđuju Amerikance u razvoju lovaca 5. generacije, pitam Vukovića koji oprezno odgovara iznoseći činjenice.

– Zbog enormno visokih cijena F-22 i F-35 JSF, ni USAF neće dobiti dovoljan broj zrakoplova. Zbog visokih cijena i posebnih uvjeta njihova održavanja, može se pretpostaviti da ni F-22 ni F-35 JSF neće biti zastupljeni u državama saveznicama u planiranom broju. Niti će biti toliko učinkoviti zbog razvoja protustealth sustava. Sve to ide u prilog T-50. Političkom odlukom o izvozu te zasigurno znatno nižom cijenom u odnosu na američke rivale, zadržanom filozofijom robusnih uvjeta operativne uporabe i održavanja, Rusi su s T-50 te mogućim kasnijim usavršenim inačicama iskočili na vodeće mjesto na svjetskoj razini kada je riječ o borbenim avionima 5. generacije – uvjeren je Vuković. I zadovoljno dodaje kako su Rusi u svoj najmoderniji zrakoplov postavili otporno podvozje pa u slučaju potrebe T-50 može sletjeti i na travnatu poljanu, što je superosjetljivom F-22 nemoguće.

Nakon ovakvog zaključka Danijela Vukovića, pomislio sam da je jasno kako su Rusi poželjeli da im netko “sa strane” pohvali njihove koncepte, a da je jedan od suorganizatora transfera našeg zrakoplovnog inženjera bila i ruska nacionalna aviokompanija Aeroflot. – Ma Rusi su osjetljivi na problematiku “nevidljivosti” aviona jer je upravo otac stealth projekta F/A-117 i B-2 u SAD-u bio Rus, profesor Pjotr Ufimcev koji u 60-im godinama prošloga stoljeća nije naišao na razumijevanje za svoj rad kod svojih kolega u bivšem SSSR-u pa je emigrirao u SAD – otkriva Vuković na čija predavanja dolaze, uz profesore i studente MAI-ja, i predstavnici konstruktora i probnih pilota iz tvrtki MiG, Suhoj i Jakovljev, kao i predstavnici zračnih snaga predvođeni zapovjednikom pilotske akademije u Voronježu. – Na kraju izlaganja uslijedila je duga rasprava iz koje sam i ja mnogo naučio – kaže.

Imamo stručnjake

Splićanin Vuković završio je studij zrakoplovstva na zagrebačkom Strojarskom fakultetu, radio je kao časnik i u MORH-u i u Oružanim snagama RH (PZO). No otišao je i sada je zaposlen u tvrtki Heli Centar Toplice (HCT). Postavljam mu neizbježno pitanje o budućnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ).

– Izjave kako Republika Hrvatska nema novca za modernije avione zvuče mi otrcano. Postoje raznorazni dugoročni modeli otplate, kompenzacije kroz gospodarstvo. MORH nema čvrstu odluku što napraviti pa pribjegava rješenjima “5 do podne’” i čeka nekakav spasonosni savjet iz NATO-a. Trebamo spasiti eskadrilu. Bez nje upitan je i opstanak HRZ-a. Eskadrila ima ono najvrednije, ljude, a postoji i kakva-takva infrastruktura. Kada su piloti Borović, Selak i Ivandić preletjeli prvim MiG-21 na teritorij Hrvatske, brigadir Selak tada je izjavio: “Rudi nam je svima pokazao put”. Lik, djelo i riječi Rudolfa Perešina i spomen na 25. listopada 1991. godine trebali bi biti stalni podsjetnik na trnovit put stvaranja eskadrile lovačkih aviona, završava Danijel Vuković, kojemu je nezamislivo da Hrvati izgube lovačku avijaciju.