Ruska agresija na Ukrajinu traje već gotovo dva mjeseca, ali i dalje psiha ne može potpuno prihvatiti da je riječ o zbilji, a ne o nekakvoj lošoj fantastici antiutopijskog žanra. Previše je sve apsurdno i nelogično. Zašto baš sada, a ne kad se raspadao Sovjetski Savez? Zašto je Rusija stavila na kocku svoju reputaciju ako se tek vratila u klub najutjecajnijih država? Zašto je s toliko ratobornog zanosa napala narod koji je sama uvijek smatrala najbližim prijateljem?
Pričama o zaštiti prava „ruskojezičnog stanovništva" u svijetu ionako nitko ne vjeruje. Analitičari govore o skrivenim motivima: o osiguranju vojne dominacije na Crnom moru, o zalihama plina i kraćim rutama transporta energenata u Europu. Sve je to istina, ali nikako nije glavna.
Glavni razlog agresije leži izvan racionalne politike i to je – ruski imperijalni mit. Zbog povijesnih razloga Kijev i Ukrajina u tom mitu zauzimaju ključnu poziciju. Moskovska država nastala je poslije mongolske navale na sjeveroistočnom dijelu ogromne srednjovjekovne države Rusije kojoj je prijestolnica bio upravo Kijev. Zato su moskovski carevi oduvijek svojatali slavu Kijevske Rusji, a početkom 18. stoljeća Petar I. i službeno je promijenio naziv Moskovije u Rusija kako bi je prikazao jedinom nasljednicom prastare kijevske države. Tijekom stoljeća Moskva je osvojila desetke velikih i malih naroda te postala najveći imperij, ali Kijev i Ukrajina uvijek su bili mitska osnova njegove veličanstvenosti.
Godine 1917. ruska monarhija pala je pod udarom boljševističke revolucije. Ali ma koliko su „crveni" i „bijeli" bili suprotstavljeni ideološki, jedna im je stvar ostala zajednička – ruski imperijalni mit. Samo pet godina nakon kolapsa imperij je doživio reinkarnaciju u obliku Sovjetskog Saveza, ali i on se urušio 1991.
Propast Sovjetskog imperija mnogi su Rusi doživjeli kao tragediju i nacionalno poniženje. Vladimir Putin nazvao je raspad SSSR-a najvećom geopolitičkom katastrofom XX. stoljeća. Kada je Angela Merkel nedavno ustvrdila da je Putin izgubio vezu s realnošću, pogodila je srž problema. Jer izgleda da se ruski čelnik preselio u neku vlastitu realnost u kojoj upravo on podiže Rusiju s koljena, pravi od nje supersilu i, što je glavno, vraća joj odbjegle zemlje.
Sve do sada obnavljanje carstva vodilo se mirnim sredstvima. Istodobno su se ostvarivale dvije koncepcije. Jedna je kulturalna, pod nazivom „Ruski svijet", koja znači da u sferu dominacije Moskve spadaju sve zemlje u kojima ima Rusa, ruskog jezika i pravoslavlja. Druga je političko-gospodarska i zove se "Carinska unija", u koju su već ušle Rusija, Bjelorusija i Kazahstan. Nedostajala je samo Ukrajina kao po veličini i značajnosti druga republika bivšeg SSSR-a, bez koje ne može zaživjeti mit o novom imperiju.
Međutim, Ukrajina se opredijelila za EU. To je prouzročilo jak pritisak Moskve na Kijev, posebice uoči potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s EU koje je bilo planirano za 29. studenoga 2013. Moskva je to uspjela spriječiti: tjedan dana prije potpisivanja tadašnji predsjednik Viktor Janukovič iznenada je odbio sklopiti sporazum s Bruxellesom. Kremlj je, činilo se, odnio sjajnu pobjedu, ali njegov je trijumf poremetio ukrajinski narod. Ukrajinci su Janukovičevu odluku doživjeli kao izdaju europske perspektive. Na Majdan u Kijevu izašle su stotine tisuća ljudi, ostali su tamo cijelu zimu, izdržali hladnoću, policijsko premlaćivanje i strijeljanje te na kraju pobijedili.
Upravo je Majdan drugi glavni razlog koji je potaknuo Moskvu na agresiju. Ruska vladajuća nomenklatura poslije raspada SSSR-a dosta je brzo razvila metode koje, uz formalno pridržavanje svih demokratskih rituala, daju mogućnost zadržavanja vlasti pa i enormno bogaćenje uz pomoć korupcije. Nešto slično uz podršku Moskve nastojala je izvesti 2004. i ukrajinska vrhuška. Uz gruba krivotvorenja ona je pobjednikom predsjedničkih izbora proglasila Viktora Janukoviča. Ali na Majdanu je izbila Narančasta revolucija u kojoj je narod obranio svoju slobodu.
Svaki autokrat zna da je sloboda veoma zarazna stvar. Zato predsjednik Putin ne podnosi svakojake „obojene revolucije", a još više ih se boji. Novi Majdan 2013.-2014. za Kremlj je bio još veća katastrofa. U posljednji trenutak Ukrajina je izmaknula iz ruku i definitivno krenula put Europe (zbogom snu o uskrsnuću imperija!), a uspjeh revolucije Ukrajinaca može nadahnuti i Ruse. Da spasi situaciju, Kremlj se odlučio na primjenu snage. Krim je okupiran, ruski specijalci destabiliziraju situaciju na istoku Ukrajine, a na našim granicama okupljena je ogromna vojska.
Naivno bi bilo misliti da je riječ o nekakvu lokalnom konfliktu između Ukrajine i Rusije. Riječ je o globalnim stvarima – o obnavljanju imperija i o zaštiti pseudodemokracijskog sustava od širenja prave demokracije. Obnavljanje imperija znači da je Krim samo početak. Neposredno su ugrožene ne samo Ukrajina nego i sve postsovjetske države te zemlje bivšeg sovjetskog bloka. Osim toga, Rusija ima ambicije opet diktirati svoje uvjete svijetu, a na Krimu je već pokazala da je u postizanju ciljeva spremna kršiti sve norme međunarodnog suživota. Što se lažne i prave demokracije tiče – to je civilizacijski sukob vrijednosti. Linija fronte u toj bitki danas prolazi Ukrajinom, ali o rezultatu ovisi budućnost cijele Europe te mnogih zemalja.
Globalni izazov zahtijeva globalni odgovor. Agresiju Rusije može zaustaviti samo odlučna, usuglašena i učinkovita reakcija Europske unije, SAD-a i cijele međunarodne zajednice. Vrijeme je da shvatimo kako nitko više ne može uživati u miru i komforu, ugroženi smo svi.
Jel ovaj predstavlja Vlast snajperista sa Majdana ?