S 19 godina primljen je u KPJ, s 40 je završio pravo, a danas slavi 103. rođendan

Josip Manolić, najpoznatiji hrvatski umirovljenik i jedan od najistaknutijih političara hrvatskog suvremenog doba danas slavi 103. rođendan. I dok će ga mlađe generacije prepoznati po šalama na račun Manolićeve dugovječnosti, starije generacije znaju da je riječ o čovjeku koji je pisao hrvatsku povijest 20. stoljeća. Bit će zato jako zanimljivo pročitati njegove memoare koje je svojevremeno najavio da ih piše. I dok će ih neki dočekati sa znatiželjom, mnogi ih, vjerujem, čekaju sa strepnjom s obzirom na to da je Josip Manolić, unatoč svim zdravstvenim problemima koje je imao, pa i činjenicu da je prebolio Covid 19 zbog kojeg je tri tjedna bio na kućnom liječenju od početne faze pluća zbog koje desetak dana nije mogao sam ustati iz kreveta, iznimno lucidan, prati politiku i sva zbivanja, pa je ususret svom 103. rođendanu u jednom velikom intervjuu, kazao što misli o odnosu Plenković-Milanović i ostalim događajima i osobama s aktualne političke scene.

A Jožina je biografija iznimno zanimljiva; još je u Jugoslaviji je bio visokopozicionirani pripadnik Udbe, a početkom devedesetih bio je jedan od najbližih suradnika prvog predsjednika Franje Tuđmana s kojim je i osnivao HDZ, da bi kasnije iz stranke izišao sa Stjepanom Tuđmanom, Slavkom Degoricijom i drugima. 

Josip Manolić rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovac kod Đurđevca. Radio je kao šegrt u cehu kožara u Bjelovaru. S 18 godina ušao je u SKOJ. Bio je potpredsjednik Udruženja radničkih sindikata (URS) u kožarskoj podružnici. Godine 1939. s 19 godina primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije. Prošao je nekoliko partijskih tečajeva, a 1940. izabran je za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za Novu Gradišku i člana pokrajinskog komiteta Partije.

Početkom rata 1941. bavi se ilegalnim radom u Novoj Gradiški. Zbog umnožavanja i raspačavanja letaka KPJ ustaške vlasti su ga uhitile u svibnju 1941. s 12 članova partijske i skojevske organizacije. Najprije su bili u zatvoru u Novoj Gradiški, a potom su prebačeni u Slavonsku Požegu, gdje je zasjedao Okružni prijeki sud. Dvojica su bila osuđena na smrt, ali su kasnije pomilovana i osuđena na kazne zatvora od dvije i tri godine, dok su ostala desetorica oslobođena.

VIDEO Josip Manolić pred središnjicom SDP-a

Nakon toga odlazi u Zagreb, gdje je agitirao za partizanski pokret. Kao partijski agitator obilazi cijelu Hrvatsku. 

U ožujku 1944. postao je član Okružnog komiteta Partije za Bjelovarski okrug, a potom i organizacijski sekretar. U listopadu 1944. imenovan je za načelnika Ozne 2 u Bjelovaru, komunističke policije osnovane u svibnju te godine. Ozna 1 bila je usmjerena prema inozemstvu, Ozna 3 bila je vojna, a Ozna 2 zadužena za unutarnja pitanja.

Kada se s partizanima 1945. godine vrati u Bjelovar, kako je sam poslije rekao, njegova dužnost bila je „čišćenje terena od ostataka ustaško-neprijateljskih okupatorskih snaga“. Bio je zadužen to provesti u cijelom Bjelovarskom okrugu u koji su tada spadali i kotari Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Vrbovec, Čazma i Ivanić-grad.

Godine 1946. prelazi u Zagreb za načelnika Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove. Josip Manolić je, najprije kao šef zatvorskog sustava u Hrvatskoj, a potom kao dužnosnik UDBE od 1948. godine kada postaje i načelnik Sekretarijatu unutrašnjih poslova, bio zadužen za sve političke zatvorenike u Jugoslaviji, bio je odgovoran za uvjete u kojima je izvršavana zatvorska kazna izrečena Alojziju Stepincu. Upravo je on i zatvorio kardinala Alojzija Stepinca. Tu dužnost je obavljao do 1963. Pravo je diplomirao 1960. kada postaje šef Sekretarijata unutarnjih poslova. Pet godina kasnije izabran je u Sabor SRH, gdje je član Ustavne komisije, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije i predsjednik Organizacijsko-političkog odbora. Ponovno je imenovan u Sabor 1969.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. smijenjen je sa svih dužnosti i umirovljen. Godine 1989. postaje jedan od osnivača HDZ-a i najbliskiji suradnik Franje Tuđmana. Sudjeluje na osnivačkoj skupštini te stranke na zagrebačkom Jarunu, a potom postaje potpredsjednik Predsjedništva RH. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. bio je predsjednik hrvatske Vlade. Šef kabineta bio mu je Tomislav Karamarko. Na toj dužnosti naslijedio je Stjepana Mesića, koji je otišao u Predsjedništvo SFRJ, a predao ju je Franji Greguriću, predsjedniku Vlade demokratskog jedinstva. Potom prelazi na dužnost šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Bio je na čelu Komisije koja je zapovjednika obrane Vukovara, Milu Dedakovića i Branka Borkovića, optužila za pokušaj rušenja ustavnog poretka.

Predsjednikom Županijskog doma Sabora postao je 1993., a godinu nakon zajedno sa Stjepanom Mesićem, koji je bio predsjednik Zastupničkog doma, te nekolicinom drugih zastupnika, pokušao je izvršiti parlamentarni prevrat. Kako nisu skupili dovoljan broj zastupničkih glasova da oduzmu parlamentarnu većinu Franji Tuđmanu, istupili su iz HDZ-a. Osnovali su Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je predsjednik bio 1995. Potom je bio počasni predsjednik te stranke koja nije ostvarila značajnije rezultate.

Od tada je u mirovini i ne bavi se aktivno politikom. Godine 2006. bio je svjedok optužbe na suđenju šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata pred Haaškim sudom. Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je 2011. kako ima dokaze da je Manolić kao načelnik bjelovarske Ozne naredio ubojstva 120 zarobljenika koje su partizani ubili u šumi Lug te da je i osobno strijeljao civile. Teretilo ga se da je vršio pritisak na saborsku Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća koja je 1992. ekshumirala posmrtne ostatke iz masovne grobnice u Lugu kako bi zataškao svoju odgovornost.

Njegova prva supruga, Marija Eker Manolić, poginula je 2003. u požaru koji je uzrokovao opušak cigarete u vlastitom stanu u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Druga supruga, 37 godina mlađa Mirjana Ribarić (64), preminula je 2020. godine od posljedica maligne bolesti. Josip Manolić ima tri kćeri Darku, Zrnku i Jasnu.