Angela Merkel je otkazala dolazak na proslavu u Zagreb, no da se podsjetimo kako su se hrvatski građani prije toga odnosili prema ulasku Hrvatske u EU. Najveća je potpora bila u Tuđmanovo vrijeme, dok Europa još nije bila politički mit, svetinja, sveta krava i “povijesni cilj” nego prirodna zajednica kojoj od davnina pripadamo. Za EU se opredjeljivalo 80 posto i više građana. Europska unija Hrvatima je sve sumnjivija od 2000. godine, kad postaje politička direktiva, kad se stalo govoriti i pisati kako smo bez nje “nitko i ništa”, kad se nameće kao kriterij za razlikovanje naprednoga i natražnoga, urbanoga i ruralnoga. I, naravno, kad počinju ucjene Haagom i podmićivanje moćnih zemalja prodajom nacionalnih bogatstava, banaka, strateških državnih tvtki, nekrenina i drugoga. Kakve reforme, kakvo prilagođavanje zakona i usvajanje europskih standarda! Sve je to bilo manje važno u usporedbi s pretvaranjem Hrvatske u financijsku i gospodarsku koloniju, u kojoj je proizvodnja nepotrebna jer se sve može uvoziti iz Europe.
Za slom izvozne industrije koja bi bila kakva-takva konkurencija europskim proizvodima zadužena je Hrvatska narodna banka koja djelotvorno služi profiterima iz EU “čuvanjem” stabilnosti kune i svekolikom politikom što ide na ruku stranim bankama i uvoznicima te guši hrvatsko poduzetništvo i izvoz. Tako mi ne ulazimo u EU ojačani nego oslabljeni, višestruko zaduženiji u inozemstvu nego prije trinaest godina, s gospodarstvom gotovo potpuno uništenim i s nezaposlenošću koja doseže europske rekorde. Što to onda slavimo? Otkud taj optimizam kad nema niti jedne vjerodostojne analize koja bi pokazala kako će nam ulazak u Uniju donijeti boljitak i kad su realni strahovi da bismo se ovako krhki u moćnoj zajednici mogli još više polomiti? Otkud ta ozarenost na licima Zorana Milanovića, Ive Josipovića, Vesne Pusić, bivše premijerke Kosor i svekolike političke elite? U političkom vrhu imamo dosta bezbožnika, ali su oni, skupa s drugima koji su vjernici, i te kako religiozni i tu svoju religioznost nastoje prenijeti na građane. Oni vjeruju u Prazninu, u nešto u čemu nema ničega pa se može ispuniti čime god hoćeš. Normalan bi se čovjek trebao upitati čemu tolika popunjenost našega vremena, naših vidika u medijima, naših očiju i ušiju političkim dužnosnicima kad nam ti ljudi ne donose ništa dobro nego je stanje sve gore.
Političari su majstori praznoga, nitko se u praznome ne snalazi kao oni, oni su svećenici Praznine, vješti propovjednici ničega. Sama po sebi i Europska je unija ništa, tek riječi koje zvuče, ali svećenici Praznine na najpokvareniji se mogući način koriste obećavajućim, historijskim, civilizacijskim, ni po čemu upitnim, božanskim, okamenjenim, uspomeničenim, opjevanim imenom Europa kako bi svoju svetu Prazninu učinili još svetijom. To što ljudi umiru pred zaključanim vratima Hitne pomoći, što se ubijaju u ovrhama izbačeni na ulicu, što se broj nezaposlenih vrtoglavo penje prema europskom vrhu, što se svake godine iz Hrvatske iseljava 10.000 osoba a isto je toliko više umrlih nego rođenih, pa kao nacija nestajemo, to što idemo prema stvarnoj praznini – Zorana Milanovića, Ivu Josipovića i druge vlastodršce baš nimalo ne dira, jer oni su svećenici takve hrvatske budućnosti, svećenici Praznine. Ulazak u Europsku uniju za Hrvatsku je zacijelo bolji nego ostanak u izolaciji za koju smo mnogo manje spremni nego za EU. Ali čovjek se pita kako će nam biti u Europi s mnogo strožim i zahtjevnijim kriterijima kad će nas i dalje voditi ljudi koji su kriterije u Hrvatskoj spustili tako reći do ništice i koji u javnosti danomice šire samo kult Praznine? Na to pitanje politički vrh ne daje odgovor niti odgovora ima. Pitajte prijatelje i znance što im značiti ulazak Hrvatske u EU, odgovrit će vam nešto – prazno. Samo što je za građane praznina nedostatak nečega u što bi vjerovali dok je za političare Praznina religija. Jednako prazna s Angelom Merkel i bez nje.