S lakoćom dizanja ruku Sabor može izglasati i hitlerovske zakone

Biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović imao je u posljednje vrijeme nekoliko jakih istupa. Na primjer, na misi za Dan domovinske zahvalnosti rekao je da smo željeli “samostalnu domovinu zato što smo smatrali da će onda svakome čovjeku biti osigurana njegova prava i ljudsko dostojanstvo, da će se društvo razvijati u smjeru osjetljivosti za potrebne, a ne u bahatost moćnih”.

Što se mislili pod time, kome je upućena ta kritika?

Mislio sam da neće neki biti “jednakijih” kako je to bilo u vrijeme komunističke vladavine. Nisam, dakako, priželjkivao da do tada ponižavani mogu druge ponižavati. Kada bismo se borili zato da nakon pobjede tlačimo one koji su do tada nas tlačili, da mi nametnemo silu onima koji su nad nama vršili nasilje, onda to ne bi bila pobjeda, nego poraz ljudskosti. Znamo kako su neki opravdavali svoje povlastice: “Tko je pobijedio?” U pitanju je bio i odgovor. Sila je odmjeravala odnose, a ne pravda i poštenje. I danas neki misle da im pobjeda na izborima daje pravo na bahatost i ponižavanje drugih. Kada se to dogodi, uvijek dolazi do ponižavanja čovjeka. “Komu zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom!”, kaže Njegoš

Treba li Crkvi njezina stranka?

Možda ćete se tome čuditi, ali nije u duhu Crkve osnivati svoje stranke. Crkva treba sačuvati slobodu, podržati svaki dobar potez, bez obzira tko ga povukao. Ona treba djelovati kao kvasac koji prožima i kao sol koja daje okus življenja. Danas stranke smatraju svojim stečenim pravom da hvale svoje poteze i onda kada nisu za pohvalu, i omalovažavaju poteze drugih stranaka, makar oni bili dobri. Iako svi vide da to nije dobro, malo se primjećuje volja da se stvari isprave. Crkva je nadstranačka u smislu da nijednu stranku ne uzima za svoju. Ona čuva sebi slobodu da se uvijek opredijeli za dobro, bez obzira tko ga učinio. Neću reći da u tome uvijek i u potpunosti uspijeva. Jasno je da su joj bliže stranke demokršćanskog i pučkog usmjerenja. Vaše pitanje ima svoje opravdanje u tom smislu što nismo učinili dovoljno za školovanje kršćanskih političara koji će poznavati svoju vjeru i svakome znati dati “obrazloženje nade” koju u vjeri nalazi.

Upravo to vas želim pitati: kako gledate na saborske zastupnike koji se deklariraju kao katolici, a glasuju npr. za sporni zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, protiv kojega su se biskupi jasno odredili?

Tu se postavlja ozbiljno pitanje, možemo li te ljude smatrati katolicima, bez obzira koju su rubriku ispunili u popisu stanovništva. Katolik treba znati da je u križu spasenje, tj. kada je riječ o temeljima vjere, nema kalkuliranja pa makar i na križ dospio. Pitanje početaka ljudskog života svakako je u tim temeljima. U vezi s tim zakonom, danas treba upozoriti na opasnost koja prijeti čovječanstvu kada se ljudi počnu igrati Boga. Ubrzo se vidi kako čovjek biva ponižavan. Neki naši, koji govore da se ravnaju po najvišim europskim i svjetskim standardima, uzeše sebi za pravo da politički određuju kada počinje ljudski život. Sabor tom logikom može donijeti i hitlerovske zakone. I za njih će imati dovoljno ruku. Zar nismo stajali zaprepašteni kada je ministar zdravlja pred cijelom javnošću “pogađao” kada nastaje ljudski život? Zar ta logika ne otvara vrata starim teorijama i praksama da se čovjeka tretira u određenim slučajevima da je gnjida, uš ili štakor koje se može potamaniti. A revolucionarni i rasni zakoni imaju iste korijene. Postoji 88 ruku u Saboru koje nemilosrdno svoju volju nameću većini našega naroda. Zar čovjek postaje čovjek onda kada mu to prizna drugi čovjek? Poznato nam je kako taj “drugi” to često nije htio priznati: ni u logorima ni na “križnim putovima”. Onaj tko ne priznaje čovjekovo dostojanstvo na njegovu početku, lako će ga pogaziti i na kraju ili u drugim slučajevima kada to nekome bude trebalo.

>>Cijeli razgovor s biskupom Bogovićem pročitajte u dvobroju Večernjeg lista od 14. kolovoza.