'S Olujom je završila mučna epizoda duga četiri godine. Nažalost na takav način, ali to je bio srpski izbor'

- Na operaciju Oluja možemo gledati minimalno iz dvije perspektive, jedna je u kontekstu Domovinskog rata. To je operacija kojom je rat u Hrvatskoj praktično priveden kraju, a i rat zapadno od Drine, kako ja to volim reći, također je skoro priveden kraju. Bile su još nakon toga dvije-tri operacije koje su slijedile nakon toga, ali ipak u drukčijim strategijskim okolnostima. U širem kontekstu, u kontekstu 20. stoljeća, Oluju možemo gledati kao na dio srpsko-hrvatskih odnosa i s njom je završeno jedno stoljeće teških odnosa koje je počelo 1902. s člankom koji se zove ''Srbi i Hrvati'', koji je napisao Nikola Stojanović, a koji je izazvao reakcije u Zagrebu. Znači 1902. objavite u Zagrebu članak kojim poručujete Hrvatima da ćete ih istrijebiti – doslovno. Temeljno obilježje modernog političkog srpstva jest neprihvaćanje samostalne hrvatske države, negiranje hrvatstva. U tom kontekstu Oluja je stavila točku na tim odnosima. Zato je ona uvijek kontroverzna kod Srba i na to se ne treba previše osvrtati - objasnio je kontekst operacije Oluja povjesničar Davor Marijan u jednom gostovanju za Večernji list.

Pripreme su započele u ljeto 1994. godine. Franjo Tuđman tražio je ratni plan. Plan se zvao Bljesak. Tek nakon toga započele su detaljne pripreme za operaciju Oluja. ''Na Oluju se čekalo godinu dana, jer ste mali igrač i trebaju vam pokroviteljstva velikih sila, ne možete to bez međunarodne podrške. Sve dok se nisu poklopile te okolnosti Hrvatska nije bila spremna na provođenje Oluje.''

''Procjena je da je odnos snaga u ljudstvu bio 3:1 u hrvatsku korist, a što se tiče naoružanja bilo je otprilike podjednako, Srbi su bili jako dobro naoružani'', kaže Marijan. 

VEZANI ČLANCI

Stalno se poteže pitanje oko toga da su Amerikanci imali ulogu u operaciji Oluja, oni su imali samo političku ulogu, dali su zeleno svjetlo u tom kontekstu, ali nema ni naznaka da su ikako sudjelovali u planiranju i samoj izvedbi Oluje, dodaje povjesničar. Napominje kako SAO Krajine više nije bilo kad su 7. i 4. gardijska brigada ušle u Knin i kako je već oko podne tog 5. kolovoza bilo jasno da je operacija uspjela. Nakon toga bilo je nekih manjih borbi, ali to su bile manje bitke za slamanje ostataka srpskog otpora. 

''Realna opasnost da se SAO Krajina spoji sa Srbijom nije postojala još od kraja od kraja 1991. Kad taj projekt nije uspio i kad je bilo jasno da Hrvatska neće biti poražena kako su mislili, ta opasnost nije više postojala. Ljudi su zaboravili da pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli proglasiti svoju republiku. Oni su se htjeli pridružiti Srbiji. Onog trenutka kad su oni proglasili tzv. Republiku Srpsku Krajinu, to je zapravo bilo priznanje poraza, bez obzira na to što je trebalo četiri godine da se to riješi'', priča Marijan. 

Potkraj 80-ih godina došlo je do sprege srpske politike i JNA. ''Već nakon smrti Tita puno je naznaka da jedna strana, ova istočna u Jugoslaviji, nije imala volje za ikakve kompromise. Ali pokazalo se da je teško pobijediti narod koji se bori za svoju slobodu'', zaključuje Marijan. 

''Oluja je bitna zbog završnog značaja. S njom je mučna epizoda koja je trajala četiri godine privedena kraju. Riješeni su hrvatsko-srpski odnosi. Nažalost, na takav način, ali to je bio srpski izbor, ne hrvatski'', zaključuje Marijan te dodaje da odnosi između Srbije i Hrvatske teško mogu napredovati dok je na čelu Srbije ratni huškač i deklarirani četnik Aleksandar Vučić.