Posljednji izbori u nizu kojima je Hrvatska izložena u ove dvije godine kao nikada u četvrt stoljeća državnosti, doveli su ionako zamršenu političku situaciju naizgled do apsurda.
HDZ-u se kao apsolutnom pobjedniku lokalnih izbora i dalje klima vladajuća većina u Saboru dok se istodobno prijevremeni parlamentarni izbori ne isplate gotovo nikome osim tom istom HDZ-u. A novih izbora zasad nema. Stoga je logično pitanje zašto Plenković, nakon što je propustio prvi vlak i nije raspisao izbore usporedo s lokalnima, jednostavno ne presiječe gordijski čvor i sada uz egzaktni dokaz podrške javnosti ne pomete konkurenciju (uključujući i onu unutarstranačku) do kraja? Odgovor možda leži u činjenici da Planković danas, kao lider s najkomotnijom pozicijom od svih političkih aktera, ima barem tri opcije na raspolaganju od kojih mu svaka osigurava lidersku rolu.
S manjinskom Vladom kao najizglednijim scenarijem mirno može nastaviti provoditi svoju dosadašnju političku agendu, s obzirom na činjenicu da će oporba dugo biti zaokupljena unutarstranačkim previranjima. Opcija s HNS-om kao novim partnerom u Vladi Plenkoviću, ali i Hrvatskoj, donosi premošćivanje ideoloških podjela, osigurava dugoročnu stabilnost vlasti i još dugoročniju agoniju SDP-a kao najvažnijeg konkurenta, koji se, s lokalnog aspekta gledano, sveo na regionalnu stranku Rijeke, Gorskog kotara i zagrebačkog prstena.
Treće, prijevremeni izbori, po svemu sudeći, osigurali bi Plenkoviću još čvršću poziciju neprikosnovenog vođe unutar same stranke, nešto stabilniju Vladu, ali i novi krug mukotrpnih pregovora o formiranju saborske većine. Ako mu prve dvije opcije osiguravaju kakvu-takvu vlast, zašto povlačiti treću koja mu ne bi donijela znatno čvršću stabilnost, a oduzela bi dragocjeno vrijeme za rješavanje neuralgičnih točaka poput slučaja Agrokor ili arbitraže sa Slovenijom? S takvim političkim kapitalom nema razloga za žurbu.
Plenkii samo naprijed