Iako se u cijeloj Siriji vode žestoke borbe, u Homsu je najteže. U samom gradu prije rata živjelo je više od 80 vjerskih i etničkih skupina koje su poštovale jedna drugu, a danas se gledaju preko nišana. Iako sirijska regularna vojska kontrolira veći dio grada, u sedam dana boravka u Homsu, razgovarajući s ljudima, shvatio sam da se nesigurnost i nepovjerenje osjećaju na svakom koraku. Ljudi ne žele razgovarati ni o čemu jer su prošli pakao u ovih devetnaest mjeseci revolucije. Rijetko ćeš u Homsu naći obitelj koja nije izgubila nekoga, i to je danas realnost s kojom se Sirijci moraju suočiti.
U vrijeme našeg boravka u Homsu obišli smo nekoliko obitelji koje su izgubili svoje najmilije. Tužno je da su i jedna i druga strana uvjerene da su njihova djeca položila život za domovinu. Pravu istinu kazala mi je Marija, kršćanka koja je prvo izgubila muža, pripadnika sirijske vojske, dva mjeseca poslije od granata joj je poginuo 17-godišnji sin, dok joj je jedan brat ubijen, a drugi otet i nitko ne zna gdje se nalazi.
>> 'Kršćani ratuju protiv džihadista jer nas oni žele iskorijeniti iz Sirije'
>> 'Najlakše mi je stisnuti okidač kad pomislim na svog sina (3)'
– Bože, oprosti im jer ne znaju što rade, Isus je to kazao. Ali hoće li Bog oprostiti onima koji znaju što rade? Izgubila sam muža, sina i braću, a zbog čega, pitam se? Sigurna sam da na to pitanje neću dobiti odgovor da živim sto godina – kroz suze se povjerila Marija.
Nakon što smo konačno našli taksi i od sirijske vojske dobili zeleno svjetlo da možemo napustiti Homs jer je situacija manje opasna, morali su, radi naše sigurnosti, provjeriti identitet vozača taksija.
– Vi ste velike ribe, novinari ste, ako padnete u ruke pobunjenika, za vašu razmjenu tražili bi stotine njihovih zarobljenika – kazao je vojnik Husein te dodao:
– Nazovite taksista da vas tu pokupi.
Nakon što smo ga zvali, vozač je ubrzo stigao, a procedura je trajala punih 45 minuta. Zapisali su registraciju i uzeli broj mobitela vozača te napomenuli da se obvezno javi kada nas doveze do Damaska.
Napuštamo Homs i krećemo prema sirijskoj prijestolnici nakon sedam dana boravka u tom gradu. Napuštamo ga s gorčinom i tugom zbog količine razaranja i ljudskih žrtava jer, uvjereni smo, sirijska će ratna priča još dugo trajati.
Stigavši u Damask nekoliko detonacija odmah nas je podsjetilo da u Siriji nigdje nisi siguran.