Sa tim Sinišom Vargom zaista nešto nije u redu. Pustimo sad to kako je pomalo podmuklo, iz pozadine, “bušio” bivšeg ministra zdravlja Rajka Ostojića tvrdnjama da “netko u Ministarstvu” usporava izdvajanje HZZO-a iz državne riznice. Pustimo i to da je nekako otužno “zaslužiti” ministarsku titulu denuncirajući kolegu i pri tome pomažući niske, politikantske interese premijera. Zaboravimo što je Siniša Varga lažno proglasio izdvajanje HZZO-a megareformom iako se radi o vrlo upitnoj mjeri koja će prouzročiti vrlo velike probleme za likvidnost proračuna. Ma pravimo se svi skupa da Varga nije namagarčio premijera i ostale ministre jer izdvajanjem HZZO-a proračunu zapravo otima 2,5-3 milijarde kuna, iako je to prava istina njegove “reforme”. Izbrišimo iz glave ta krupna sistemska pitanja i pogledajmo tko je Siniša Varga.
To što je kao šef HZZO-a i sada kao ministar zdravlja dva puta naručio privatne detektive da pretražuju prostorije javnih institucija i službene automobile ukazuje na neki dublji psihološki poremećaj. Obrazloženje da je to tražio kako bi zaštitio javnu nabavu lijekova od curenja informacija, blago rečeno je besramno. Zar netko zaista vjeruje da Varga kao ministar nije mogao inzistirati da bube po HZZO-u i Ministarstvu traže policajci ili pak pripadnici bilo koje od sigurnosnih službi? Čemu mi, porezni obveznici, plaćamo inspektore i špijune ako ne žele osigurati informacijsku sigurnost Ministarstva zdravlja? Uostalom, ako netko sumnja na curenje povjerljivih informacija u smjeru veletrgovaca lijekovima, nije li najjednostavnije prijaviti sumnju na kazneno djelo? Ne, naš “štedljivi” Varga radije je potrošio 50-60 tisuća kuna na detektive, koji, gle čuda, nisu pronašli ništa.
No, već smo naučili da je takvo što zapravo prihvatljivo u slučajnoj Hrvatskoj Zorana Milanovića. Zapravo se više nemamo volje ni buniti. No, kad vidimo kako u toj slučajnoj Hrvatskoj – gdje ministri postaju oni čije su glavne intelektualne i ljudske kvalitete puka upornost i ambicioznost – prolaze mali ljudi, srce nam puca i ipak moramo nešto reći. U tom trenutku više ne želimo prešutjeti ni Varginu dodjelu PR poslova od 420 tisuća kuna tvrtkici bliskoj, opet gle čuda, SDP-u.
Naime, dok je Varga brbljao o “uštedama” zbog izvlačenja HZZO-a iz riznice (kojih neće biti), zapravo uređujući sobu za sastanke za milijun kuna, u javnost je stigao dramatičan apel oboljele od raka Lovorke Hančić, majke petero djece, da joj se osigura liječenje Glivecom. S obzirom na to da ne podnosi jeftine zamjenske lijekove, pravo na Glivec kao da joj je pravo na život. U jednom trenutku čak se činilo da će Varga, čovjek sazdan od ambicije, dobiti priliku za političko poentiranje i pomoći Lovorki. Međutim, ništa. Naš Varga ostao je voštani. U njemu nije zakucalo srce koje bi reklo njegovu ministarskom mozgu kako ne smije dopustiti da se majci petero djece razviju metastaze zbog toga što jedna bolnica štedi na najtežim bolesnicima. U tvrdoj duši tog stomatologa nije kriknula ona plemenita Hipokratova zakletva koja bi ministru naložila da mora (!) spasiti bolesnika.
Jadna je zemlja u kojoj ministar nije sposoban reorganizirati zdravstvo tako da se na otužne načine mora štedjeti na onima koji doslovno vode borbu za život, pogotovu ako je očigledno da imamo masovnu rastrošnost. To što ministar Varga nije našao potrebnim svojim ministarskim utjecajem osigurati Lovorki Hančić potrebno liječenje nego ju je prepustio okrutnom birokratiziranju bolničkih tehnokrata, u našim očima ga je diskvalificiralo i kao liječnika i kao čovjeka. Već dugo ne mislimo da je ministar. On je tek osoba koja nosi ministarsko odijelo i dolazi u novu, skupu sobu za sastanke koju su trebali pregledati privatni detektivi. On je ono nešto što se uguralo u Vladu.
O tome kakva je osoba skrivena u tijelu Siniše Varge i ispod ministarskog odijela, puno su nam rekle i dvije priče o tome kako se ponašao dok je bio sudski vještak za stomatološka pitanja. Oštećenim pacijenticama 22 mjeseca bešćutno nije isporučivao vještačenje, a potom se još žalio na kaznu od 1000 kuna.
“Ministra zdravlja”, izgleda, nije baš puno briga za male ljude, pacijente. Ali mu je jako stalo do karijere i da ga pri tome ne prisluškuju.
Kakve šanse imaju hrvatske Lovorke?
Gospodn Drljača prethodnik Rajko nije volio niti pacijente niti kolege (medicinske djelatnike) - to je tek bio pravi egotripaš.