Sa 23.300 kuna ima veća primanja od premijera i ministara

Ante Ramljak, član Upravnog odbora Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicije, rekorder je po mjesečnim primanjima među zaposlenima u državnim institucijama, s neto mjesečnom plaćom nešto višom od 23 tisuće kuna.

Savjetnici i honorari

Do tog otkrića Poslovni dnevnik došao je istražujući podatke o angažmanu posebnih, tj. vanjskih savjetnika u tijelima Vlade RH. Prema informacijama dobivenim iz Vlade, osamnaest ministara u svom kabinetu nema posebne savjetnike, a imaju ih tek ministri zaštite okoliša Mihael Zmajlović i zdravlja Rajko Ostojić. Pri tome, pak, Ostojić ima dva savjetnika, Vlatku Bilas i Antonia Volarevića, koji te poslove obavljaju bez naknade, dok Zmajlovićev posebni savjetnik, Renato Šarc, ima mjesečni honorar od pet tisuća kuna neto, koji ostvaruje uz redovitu plaću koju kao predavač prima na Institutu gospodarenja otpadom na sveučilištu Leoben u Austriji. No, čini se da ni u Vladi nisu znali da toj grupi pripada i Ante Ramljak, posebni savjetnik ministra gospodarstva koji je na tu poziciju postavljen još u mandatu bivšeg ministra Radimira Čačića, a za nju prima mjesečnu naknadu od 7300 kuna neto.

Za Čačićeva mandata Ramljak je angažiran i u Upravnom vijeću CEI-ja, uz stalnu plaću od 14 tisuća kuna neto, a temeljem te funkcije imenovan je i u Nadzorni odbor HEP-a. Inače, državni dužnosnici nemaju pravo primati naknadu za članstvo u NO-ima državnih poduzeća, no kako se ni savjetnička sinekura ni posao u CEI-ju prema zakonu ne smatraju dužnosničkim pozicijama, Ramljak za posao nadziranja poslovanja HEP-a prima dodatnih 2 tisuće kuna mjesečno. Sve u svemu, s mjesečnim primanjima od 23.300 kuna Ramljak zarađuje punih šest tisuća kuna više od sebi nadređenih ministara, oko tri tisuće kuna više od premijera Milanovića te samo oko tisuću kuna manje od predsjednika Republike.

Plafon plaća premijera

Takva primanja možda se mogu opravdati velikim opsegom posla CEI-ja – zaduženog za realizaciju velikih državnih investicijskih projekata – a i činjenicom da je Ramljak na poziciju došao iz privatnih financijskih institucija u kojima su plaće znatno više nego u javnom sektoru. No ovaj slučaj pokazuje kako Vladina politika plaća u državnom aparatu još uvijek ne funkcionira kako je zamišljeno. A upravo ta politika bila je jedan od najčvršćih Vladinih demonstracija principijelnosti i solidarnosti. Želeći pokazati vlastitu štedljivost te postavivši svoju plaću kao plafon. Toga se držao i kada je i sam uključio u svoj tim četiri posebna savjetnika iz državnih službi te još četiri vanjska stručnjaka za savjetovanje, koji su se svi, kako je to i uobičajeno, savjetovanja premijera prihvatili pro bono, jer je riječ o časnom poslu, a ne o dodatnoj zaradi. Ipak, čini se kako niti taj model zasad nije prihvaćen kao univerzalno pravilo.