Zele Lipovača:

Sa Gibonnijem sam dugo radio na ploči. Na kraju smo shvatili da je on ipak pop pjevač 
i da nije za Divlje jagode

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
28.12.2015., Zagreb - Osnivac grupe Divlje Jagode Sead Lipovaca Zele.
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
28.12.2015., Zagreb - Osnivac grupe Divlje Jagode Sead Lipovaca Zele.
Foto: Dominik Grguric/PIXSELL
28.04.2013., Karlovac - Koncert benda Psihomodo Pop na otvorenju Male scene Hrvatskog doma. Vokal Divljih jagoda Ante Toni Jankovic
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Zele Lipovača
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Zele Lipovača
09.01.2016.
u 20:24
Gitarist i vođa Divljih jagoda, jednog od najuspješnijih bendova s ovih prostora, upravio se vratio iz Londona u kojemu je snimao materijale za novi album, a u intervjuu otkriva kako je uspio spojiti skladanje duhovne kršćanske i islamske glazbe sa sviranjem žestokog rocka
Pogledaj originalni članak

Heavy metal na našim prostorima? Da, bilo ga je, mlađe treba podsjetiti, a stariji će gotovo automatizmom reći – Divlje jagode. Gotovo 40 godina nakon svojeg osnutka Divlje jagode žive i dalje. Ako već i nisu najprodavaniji bend, zasigurno su jedan od rijetkih iz bivše države koji je ostvario slavu izvan nje. Jasno je da nema bolje osobe za razgovor ne samo o Divljim jagodama već i o heavy metalu, gitari, današnjim trendovima... od Zeleta Lipovače, frontmena i lead gitare.

Zele sada priprema novi album, a legendarni vokal Black Sabbatha Tony Martin bit će specijalni gost na njemu. Album je u procesu finalizacije. Zele je u okolici Zadra snimio video za prvi singl, a redateljsku palicu preuzeo je Dean Karr, jedan od najpoznatijih rock i metal redatelja i fotografa iz Los Angelesa koji je videa i omote albuma radio za bendove poput AC/DC-a, Iron Maidena, Slayera, pa Marilyna Mansona, Ozzyja Osbournea, Guns 'N' Roses i mnoge druge u suradnji s Igorom Goićem iz produkcijske kuće Kreathia Studio iz Zadra.

Razgovarali smo u Zeletovu stanu u Hoto vilama kod Svete Nedelje. Iako posjeduje 15-ak gitara, neke su i legendarne, stanom dominiraju umjetničke slike. Dom je to u kojem bismo mogli zamisliti i kakvog klasičnog pijanista.

Nedavno ste se vratili iz Londona gdje ste snimili dvije pjesme s Tonyjem Martinom, pjevačem Black Sabbaths. Kako je bilo raditi s njim?

Po mnogima je upravo Tony Martin nakon Ozzyja Osbournea ostavio najveći trag u Black Sabbathu. Tony je svjetski kalibar pjevača, ali je i pravi Englez, nevjerojatno duhovit i zabavan lik, tako da je naše druženje u Londonu više sličilo seriji "Allo allo" nego ozbiljnom radu. Ako bih trebao uspoređivati Tonyja s drugima koji su prošli kroz Jagode, ali i svima koje sam slušao iz regije, možda samo Mladen Vojičić Tifa, uza sve nedostatke, ima "nešto" što bi se moglo staviti u ladicu s Tonyjem. U Londonu smo snimili spot za singl "Missing you", a razgovarali smo i o mogućnosti snimanja još jednog spota za potrebe pjesme "Maybe it's Because". Ako sve bude u redu, Tony će doći u Zagreb na proljeće, a snimanje spota bilo bi u Splitu ili na Hvaru.

Osjeća se neka povezanost Divljih jagoda i Black Sabbatha?

Da, moja priča s Divljim jagodama gotovo da je identična priči Tonyja Iommija, lidera grupe Black Sabbath, samo što je njegova globalna, a moja regionalna, tek pomalo svjetska. Mislim da kroz Divlje jagode ništa manje svirača i pjevača nije prošlo nego što je to slučaj s Black Sabbathom. Česta promjena članova, a posebno pjevača u bendu, za svakog je lidera najgora moguća opcija jer sa svakim novim projektom imate osjećaj da ste na početku. Prilično je malo bendova i u svijetu koji su imali takav put a da su bili uspješni. Ako imate takvu karijeru, onda stereotip po kojem je svaki bend timski rad, zajedničko ulaganje, zajednički rizik, i sretna zajednica četiri ili pet svirača, jednostavno nema veze s realnošću i bend uglavnom postaje društvo jednog lica. Možda je najbolji primjer takve karijere upravo grupa Black Sabbath, ako je riječ svjetskoj sceni, a Divlje jagode ako se vratimo na Balkan ili kako god se to zvalo. U proteklih 40 i više godina kroz Black Sabbath su prošla mnoga svjetska imena, kao sto su Ian Gillan, Ronnie James Dio, Ozzy Osbourne, Glenn Hughes, ali i Tony Martin s kojim trenutačno surađujem.

Koja je pjesma najveći hit Divljih jagoda?

Na takvo pitanje publika bi dala najbolji odgovor. Ako bih ja ipak trebao nešto reći, onda mislim da su pjesme "Krivo je more" i "Jedina moja" nakon više od 30 godina danas stvar opće kulture. Postoji puno ljudi u Hrvatskoj, ali i u regiji, koji vjerojatno nikad nisu čuli za moje ime, ali ne vjerujem da ima puno onih koji nisu čuli za te dvije pjesme ili ih ne vole. Međutim, teško je zaobići pjesme kao sto su "Motori", "Kap po kap" ili "Marija" jer mnogi tvrde da su upravo te pjesme najveći hitovi.

Toni Janković napustio je Divlje jagode zbog zaokreta prema heavy metalu. U kakvim ste danas odnosima, nije li se njegov odlazak mogao nekako spriječiti?

Toni i ja smo i danas najbolji prijatelji i mislim da to nešto govori o našem odnosu – kako nekad u Jagodama tako i privatno. On je vjerojatno, kao osoba, najpošteniji svirač na ovom planetu i ja sam glavni krivac što je on zalutao u ovu džunglu. Koliko god sam volio i želio da je Kum, Toni, sve ove godine u mojoj blizini, toliko sam bio siguran da to ne bi funkcioniralo. Tako da je njegov odlazak bio na neki način neminovan.

Kako to da Gibonni nije uspio u Jagodama?

Sve sam napravio apsolutno vjerujući u njegove kvalitete i talent, ali i u naš zajednički uspjeh. Nakon što smo proveli dva mjeseca družeći se i pripremajući se za album kod mene u Sarajevu i nakon što smo od Jugotona dobili ugovor te s engleskim producentom krenuli snimati, pokazalo se da to nije ono što smo očekivali. Sve što je on od tada pa do danas radio pokazuje da je Gibo prvenstveno pop pjevač, ali i da može pjevati i nešto drugo.

Kad govorimo o heavy metalu u bivšoj državi, je li vam ikada bio problem što ste svirali jedan takav žanr koji se nekako oduvijek držao zapadnjačko dekadentnim, projicirajući sjaj i neobuzdanost? Kako to da nije bilo više takvih bendova?

Divlje jagode nisu nikad bile heavy metal, niti je na prostorima bivše države bilo uspješnog benda koji se bavio tim žanrom. Ako se dobro presluša svih naših 12 albuma, očigledno je da je svaki album za sebe bio posebna priča i da je cijeli opus fuzija rocka, balada, ali i hard & heavy zvuka. Potpuno je krivo govoriti o Jagodama kao o teškometalnom bendu, ali je moguće da je publika Jagode tako doživjela. Pogotovo u usporedbi s nekim grupama iz Amerike i Engleske, a koje su bile etiketirane kao heavy metal.

Kod vas se osjeća snažan utjecaj Zapada?

Moje je odrastanje i bilo vezano uz zapadnu kulturu i meni kao tinejdžeru bilo je potpuno normalno krenuti putem bendova i gitarskih heroja koji su dolazili iz Amerike i Engleske. Ako se uzme u obzir činjenica da je Jugoslavija bila agrarna zemlja, a da su Divlje jagode bile sve samo ne balkanski proizvod, onda su šanse za uspjeh bile nikakve. Ipak, već nakon nekoliko albuma uspjeli smo, a ja sam od Jagoda napravio brend. U proteklih 30 godina formiralo se puno bendova koji su pokušali napraviti karijeru po uzoru na Jagode, ali nažalost do sada nitko to nije uspio, pa se čini kao da nisu ni postojali. Mislim da danas ne postoji selo koje nema hard & heavy bend i koji svira jako dobro, ali nijedan nije pronašao put do medija, pa samim time i do publike. Ja ne vjerujem da su svi tako loši, naprotiv, poznajem dečke i bendove koji po kvaliteti pjesama i svirke sigurno mogu ukorak sa svjetskim imenima i to je prilično zabrinjavajuće.

Opća opasnost, jesi li oni heavy metal?

Ekipu iz Opće opasnosti poznajem, tu i tamo se sretnemo na nekoj kavi i čašici razgovora. No, usporediti Opću i ovo što ja radim s Jagodama je nemoguće.

Prodali ste četiri milijuna ploča, kao mali koji rock bend s ovih prostora...

Teško je utvrditi točan broj prodanih kaseta, ploča i CD-a, ali sam definitivno prodao jako puno. Osim za Jagode, kao autor i producent, radio sam i za puno drugih izvođača, pa kad se sve zbroji, to je sigurno više milijuna. Mišljenja sam da broj prodanih nosača zvuka i broj objavljenih albuma apsolutno nije važan koliko je važno da su pjesme koje se na njima nalaze ostavile traga i tjerale nas da ih uvijek nanovo slušamo, jer smo se slušajući ih osjećali dobro. Vjerojatno bi i glazbenim laicima, nakon preslušavanja cijelog opusa Jagoda, bilo potpuno jasno da takve pjesme i produkcija na većini albuma nemaju puno veze s rock scenom ovih prostora, bez obzira govorimo li o vremenu unatrag 20 i više godina ili govorimo o sadašnjosti.

Koji je najveći rock bend s ovih prostora?

Ja sam uvijek, a to tvrdim i danas, govorio da su Divlje jagode dio svjetske scene i da usporedba s bendovima koji su svih ovih godina egzistirali na ovim prostorima nema smisla. Englezi su svojedobno izabrali Jagode zato što je bend bio originalan, što je u tom trenutku po njihovu mišljenju bio bolji od ostalih bendova iz istočnog bloka i što je mogao biti konkurencija tada poznatim svjetskim grupama.

Snimali ste i vjerske albume, i kršćanske i one posvećene islamu.

Vjerujem da ništa slučajno nije pa tako ni to da sam dobio priliku raditi duhovnu glazbu, kako islama tako i kršćansku. U početku je to za mene bio izazov i poprilično eksperiment jer nisam bio siguran hoću li spajanjem različitih glazbenih elemenata u novu cjelinu biti na visini zadatka. Kako sam do sada napravio desetak albuma, očigledno da sam ispunio očekivanja, a vjerojatno će ih u bližoj budućnosti biti još. Ako ste autor i producent, onda nije važno samo raditi projekte. Puno važnije od toga je napraviti pjesme koje neće biti instant proizvod, odnosno pjesme koje će trajati i u kojima će se veliki dio publike prepoznati.

Radite s pjevačicom Ines Tančev.

Da, Ines živi u Zagrebu, izuzetno je talentirana djevojka, neobičnog glasa i bez nekog većeg iskustva. Teško je prognozirati što će biti, ali mislim da bi naša suradnja na duže staze mogla imati smisla. Rekao sam joj da do sada nikada nisam promašio, ali da uvijek postoji prvi put! Pjesmu smo već snimili, pojavit će se dvije verzije, na engleskom i na hrvatskom.

Jedan mi je naš glazbenik nedavno rekao kako je 90-ih gitara potpuno nestala da bi se onda ipak vratila. Koja je sudbina gitare, hoće li ponovno dostići zvjezdani status kakav je imala prije?

Pojavom elektronske muzike u kojoj ne postoji gitara, ali i bendova koji su tu i tamo koristili gitaru, dogodio se privid kad su mnogi pomislili da gitara nije više ono što je nekad bila. Ne mislim da je gitara bila potpuno nestala niti će se to ikad dogoditi, kao što se nikad neće dogoditi da ljudi prestanu nositi jeans ili crno odijelo. Za razliku od proteklih godina, danas je jako teško zarađivati svirajući gitaru, bilo gdje i s bilo kojim bendom. Možda je najgora opcija imati rock bend i pokušati živjeti od toga. To je postalo gotovo nemoguća misija, a problem je prilično kompleksan, vezan je za pojavu interneta, nestanak diskografije kakvu smo donedavno poznavali, ali i za puno drugih stvari. Mislim da će proći dosta godina a da se neće pojaviti gitarski heroji kao što su bili Van Halen, Carlos Santana, Ritchie Blackmore, Joe Satriani, Steve Vai... Stvari će krenuti nabolje jedino ako svi oni kojima je stalo da se gitara vrati na ono što je nekad bila povjeruju da će biti bolje i ne krenu linijom manjeg otpora.

Tko je najveći gitarist uopće?

Kada bi sviranje gitare bila utrka na 100 metara, tada bismo vrlo lako mogli prepoznati najboljeg ili najvećeg. Kako to ipak nije tako, mislim da ne postoji najveći gitarist jer ne postoje kriteriji po kojima bi se to moglo odrediti. Danas u svijetu egzistira desetak gitarista koji su ostavili veliki trag i koji su uzori milijunima svirača na svim kontinentima. Svaki od tih velikih majstora gitare ima nešto svoje i svaki od njih je najveći kod onog dijela publike koji su njegovi fanovi, koji ga slušaju i prate na svakom njegovom koraku. Za mene je najveći bio Paco de Lucia, ali on, nažalost, nije više među nama.

I ja sam jedan od onih koji, kada god stigne, pokušava podsjetiti da je rock "to". Mislite li da je rock doista u defenzivi, odnosno, jesu li narodnjaci doista uzeli previše maha?

Ne radi se tu o narodnjacima niti o jako lošim zabavnjacima jer oni svoj posao rade najbolje što mogu. Nitko ne tjera publiku da ide na seoske i poluseoske derneke. Stvar je mentalnog sklopa, ali i nedostatka glazbene kulture. Dijete će biti točno onakvo kako ga roditelji odgoje, ali i onakvo u kakvoj sredini odrasta. Mislim da većina publike, svakako ne svi, ne zna prepoznati što bi trebali ili ne bi trebali slušati, što je to dobro u glazbi i obrnuto, tako da imam osjećaj da publika ne zna je li došla ili je pošla. Rock na ovim prostorima nikad nije bio popularna umjetnost pa je iluzorno govoriti o defenzivi. 

>> Hus: Neki nisu željeli da Rahimovski i Hasanefendić budu prva imena u najvećem zagrebačkom bendu 

>> Posljednji intervju Vlade Divljana: Ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.