U prvom pitanju postavljenom u HTV-ovu Dnevniku Ivi Sanaderu u povodu avisa, voditeljica je ustvrdila kako je do Europe prijeđen lakši a čeka nas teži put. Sanader ju je hitro opovrgnuo naglasivši kako je teži put iza nas, a počeo je 1990. godine. Takvo pitanje i takav odgovor ilustriraju dva oprečna odnosa prema povijesti nove Hrvatske. U jednome je cijelo burno Tuđmanovo razdoblje ili ocrnjeno ili prekriženo, a u drugome je neupitan kontinuitet od 1990. do danas, u kojem se zbila ratna tragedija ali i vodila država po demokratskim pravilima, s normalnim izborima i bezbolnim smjenama vlasti.
Upravo je na HTV-u u prošloj emisiji "Nedjeljom u dva" jednom brojčanom podudarnošću potvrđen taj kontinuitet. Gledatelji su pitani treba li ili ne treba u Zagrebu podignuti spomenik Tuđmanu. Pozitivno ih je odgovorilo nešto više od 60 posto, a otprilike je toliko glasova Tuđman dobio na svojim posljednjim predsjedničkim izborima. 1997. godine.
Unatoč tome, dio javnosti, koji je iz vremena komunizma naslijedio naviku da dominira, da bude mjera i mjerilo stanja u društvu, nikada nije prihvatio očitu činjenicu da se Tuđman i HDZ bili promotori demokracije u Hrvatskoj i deset godina na vlasti po njezinim pravilima. Taj dio javnosti je svoju jednopartijsku, komunističku frazeologiju zamijenio demokratskom, više se ne oslanjajući na "napredne snage u Partiji", nego na "demokratski Zapad" koji mu je do jučer bio "vjekovni neprijatelj radničke klase". Bez trunka je srama prihvatio, na primjer, Tripala, Gotovca i druge ličnosti lijevo-liberalnih usmjerenja, premda su mu te ličnosti gotovo dvadeset godina bile simboli najodioznijih neprijatelja socijalizma i Jugoslavije. Dovoljno je i površno prolistati dnevne i tjedne novine iz osamdesetih godina da bi se vidjelo kako su kasniji obožavatelji demokracije u Hrvatskoj u istim medijima i na istim stranicama sotonizirali hrvatski nacionalizam, pa, dakako, i Gotovčev i Tripalov, na potpuno isti način kao i njihovi kolege koji će za samo koji mjesec poslije raspada Jugoslavije postati glasnogovornici agresorske JNA, pa i četništva! Upravo su takvi deset godina čerečili živog Tuđmana, a danas ih obuzima srdžba na inicijativu da mu se mrtvom u Zagrebu podigne spomenik. Srdžba to veća što ta inicijativa dolazi iz SDP-a!
Sanader ima razuman odnos prema Tuđmanu - pozitivan zbog njegovih zasluga, ali i realan kad ga smješta gdje mu je i mjesto, u povijest, u prošlo vrijeme koje se od sadašnjeg i te kako razlikuje. Ali njegova je nevolja što će uvijek iznova, kao i sada u povodu avisa, morati uzvraćati na brisanje tih "deset izgubljenih godina", kako ih se voljelo nazivati u bivšoj koalicijskoj vlasti. Jer ista javnost kojoj je Sanader prisiljen tako uzvraćati Sanaderu uporno diktira odricanje od tog vremena i u njegovu vođenju HDZ-a prepoznaje "konačnu detuđmanizaciju" napravljenu po njezinu receptu. Taj izrazito protuhadezeovski medijski milje samouvjerno nameće dojam da će se sutrašnji sabor HDZ-a u Rijeci odviti po ljevičarskom scenariju (slabljenje Hebranga, Kalmete, Šukera i drugih) koji je Sanader samo prepisao.
Je li Sanader doista sklopio pakt s lijevom medijskom moći (koja bi mogla biti još veća ako se dokopa i "Slobodne Dalmacije"), dok svoju narodnjačku, kršćansku izbornu bazu kadšto tješi replicirajući upravo toj moći? Odgovara li mu neokomunistički prozivački stil lijevih novinara za strašenje, discipliniranje i "diferencijaciju" u HDZ-u?
Ima li u tom paktu ucjene i straha što ga kriju uspomene na najprljaviji tekst o privatnosti jednog političara u novoj Hrvatskoj koji je ta moć svojedobno proizvela? Političar oblaćen u tom tekstu nije bio nitko drugi nego - Ivo Sanader!
Uostalom, povijest valjda i ne pamti da je netko uz pomoć ljevičarske i protukršćanske javnosti uspio zadržati kršćanske birače. U hrvatskom slučaju to je utoliko čudovišnije što je za te ljevičare i SDP - previše desno!