Sabor je vučja jazbina u kojoj sjede ljudi koji neće promijeniti Hrvatsku ni za 100 godina

Kada ga je početkom prošle godine nazvao briselskim projektom, premijer mu je “obećao” manje glasova i mandata na idućim izborima, no Živi zid raste, kao i popularnost njegova zastupnika dr.sc. Branimira Bunjca (45). Premda se sazivu Sabora pridružio tek u listopadu 2016., među građanima nije prošlo nezapaženo da nazoči svakoj sjednici te da na posao dolazi pripremljen. Iza dojmljivih javnih nastupa krije se i zanimljiva biografija bivšeg pripadnika HOS-a, učitelja povijesti, publicista i doktora znanosti.

Pamtite li svoj dolazak u Sabor?

Došao sam čistoga uma. Shvatio sam da je to prilika i čast koja se dobiva jednom u životu i da čovjek tu mora dati sve od sebe. Dolazite u Sabor kao predstavnik naroda, predstavljate zakonodavnu vlast, imate imunitet i doista se ne možete požaliti da vas netko sprečava da djelujete. S druge strane, posebno me zanimalo kakvi su moji kolege, jesu li to ljudi s kojima mogu normalno surađivati ili su bezlični birokrati kako ih percipira javnost. Na žalost, samo sedam dana bilo mi je dovoljno da shvatim da sam u vučjoj jazbini, da sam došao među ljude koji neće promijeniti Hrvatsku taman da imaju mandat od sto godina, štoviše, da će svaku inicijativu koja ide u korist građana usporiti, razvodniti, zakočiti i u konačnici odbiti. To me na neki način čak i zastrašilo.

Potpora Živom zidu raste, no što biste poručili onima koji misle da ćete završiti kao ispuhani balun?

Stvar je u tome da je većina tih stranaka kao što su Orah, Laburisti ili Reformisti nastajala u Saboru i da je riječ o otpadnicima velikih stranaka. No, kako je rekao Stjepan Radić, ne može grana živjeti bez svojeg stabla, barem ne dugo. Oni nisu bili autentični treći put. A mi smo krenuli od nule, sa sto ljudi koji su bili potpuno nepoznati javnosti, bez ijedne kune u džepu. Stranka se financirala isključivo džeparcem osnivača i prvih članova i put je bio mukotrpan i vrlo težak tim prije jer je Živi zid bio spreman ulaziti u vrlo široke sukobe s različitim strukturama moći, povremeno i s medijima koji su nam to vraćali istom mjerom pa i žešće. No, sve što smo stekli postajalo je trajno. Nije to bio balon koji se napuhao nego je to bilo drvo koje je raslo. I zato mi danas imamo stabilno biračko tijelo koje se ne može tek tako urušiti.

Jeste li spremni za vlast ili žestinu možete izraziti samo u oporbi?

S obzirom na to da želimo provesti sveobuhvatne, brze i konkretne reforme, naš je cilj, apsolutno, preuzimanje vlasti. Da nam je cilj da budemo nekakva zajedljiva oporba, prvi bih odustao od takve stranke. Nama u Živom zidu je jasno da kada dođemo na vlast imat ćemo najviše 12 mjeseci da provedemo reforme i na temelju tih 12 mjeseci ćemo postojati ili nestati. To je razdoblje koje je imao Račan 2000. godine, ali ga nije iskoristio. Ako hrvatski narod ponovno ne podlegne predizbornim manipulacijama, smatramo da Živi zid može već 2020. osvojiti dovoljno mandata da formira Vladu. Tome u prilog idu i trendovi novih stranaka i novih ljudi u cijeloj Europi, a ono što se događa vani prelijeva se djelomično i kod nas jer mi nismo otok. Pogledajmo, recimo, premijera Austrije s 31 godinom, ima li ljepše usporedbe od one s Ivanom Viliborom Sinčićem?

No, stječe se dojam da Živi zid, osim tri-četiri dobro znana lica, nema “dovoljno dugu klupu”. S kim ćete preuzeti vlast?

Za percepciju nas trojice kao “jedinih” prvenstveno su zaslužni mediji. Mi smo nebrojeno puta ponudili da na radio ili televiziju dođu naši stručnjaci, ali mediji žele samo nas jer im samo mi, kao, dajemo viralnost. Zato smo odlučili organizirati prvi stranački kongres 29. travnja na Zagrebačkom velesajmu gdje očekujemo dolazak najmanje tisuću ljudi i gdje će oni najistaknutiji govoriti o sektorima koje pokrivaju i tako ćemo razriješiti tu dilemu. Ako se dobro pripremite i ako znate što hoćete, možete učiniti čuda, mijenjati državu.

No, često se čini da Živi zid samo kritizira ne nudeći svoja rješenja.

Imamo pet-šest ključnih ciljeva: slamanje dužničkog ropstva, reforma pravosuđa, borba protiv korupcije, vraćanje strateških tvrtki u hrvatske ruke, borba da se uvjeti rada za radnike u realnom sektoru što više izjednače s pravima radnika u javnom sektoru. Kada se osnovna pitanja riješe, teme poput obrazovanja, brodogradnje, Agrokora itd., dalje bi se rješavale domino-efektom. No, pritom je jako važno da državom vladaju ljudi koji su karakterni, moralni i pošteni i onda kreću reforme koje prožimaju cijelo društvo. Naime, sve što radi državni vrh multiplicira se u desecima tisuća ponavljanja. Primjerice, kada Franjo Tuđman kupi nacionaliziranu kuću na Pantovčaku, svi to žele pa onda nastane stampedo i tko je jamio, jamio je. No, isto tako kada papa Franjo sa sebe skine zlatni križ i zamijeni ga željeznim, sutradan to učini 50 tisuća svećenika. To su važne simboličke poruke.

Kada Živi zid nazivaju antisistemskom strankom shvaćate li to kao kompliment ili kao uvredu?

Mi jesmo antisistemska stranka u smislu da ne želimo da nam drugi nameću vrijednosne kriterije i teme o kojima ćemo govoriti. Imamo praktički situaciju da sve što vlada predlaže i provodi dolazi iz Bruxellesa i Washingtona. Ne želimo ni amerikanizaciju ni briselizaciju Hrvatske nego inzistiramo na suverenosti jer smatramo da imamo dovoljno pameti, resursa, infrastrukture, znanja i ljudi da si možemo urediti dobar život. Pogledajmo primjer Islanda koji nije član EU ni bankarskih lobija, a vrlo je uspješan. Ili pak Ekvador koji je isto tako odlučio pružiti otpor pa je već prve godine imao rast BDP-a od devet posto. Mi jesmo antisistemski u smislu da se protivimo svemu što je protiv interesa hrvatskih građana i što nam je nametnuto. Ali optužba koja ne stoji i koju ne prihvaćamo je ona da smo populisti jer populisti su ljudi koji govore bez ikakve odgovornosti, koji jedno govore, a drugo rade. Takvih je ponajviše u HDZ-u jer ni jedno obećanje koje su najavili nisu proveli.

No, često ističete da građani kopaju po smeću. Nije li to populizam i kako biste vi to riješili?

Predlagali smo zakon o oporezivanju banaka: one imaju imovinu od 400 milijardi kuna. Tražili smo da im uzmu samo 0,64 posto, pazite kako je to mali postotak, i da to usmjerimo u demografske mjere. Ako uzmemo bankama 2,5 milijardi ne samo da bismo mogli hraniti gladnu djecu nego bismo dali pomoć koja bi išla izravno obiteljima. No, vladajući su odmah napali Živi zid da smo mi neodgovorni jer bi banke “patile”. No, razgovarao sam prije tjedan dana s jednim vrhunskim bankarom koji je, recimo to tako, na drugoj strani barikade i pitao ga otvoreno bi li zaista porez na banke od 0,64 posto nanio štetu njima ili gospodarstvu. Odgovorio je: ma kakvi. To znači da smo na vrlo dobrom tragu i na vrlo dobrom putu, ali nas se želi diskreditirati tvrdnjama da su naše mjere neprovedive.

Biste li jednog dana koalirali sa strankama ljevice ili desnice?

Lijevi i desni spektar u Hrvatskoj ne postoji, postoji samo kvaziljevica i kvazidesnica, a SDP i HDZ su suglasni u apsolutno svim bitnim pitanjima koja se tiču Hrvatske. Te dvije stranke u Saboru u 95 posto slučajeva zajedno dižu ruke za iste zakone, a jedino oko čega se navodno sukobljavaju su umjetno izazvana ideološka pitanja. Naša je ambicija imati većinu u Saboru i našu Vladu, ali nije isključeno da u toj Vladi mogu participirati i oni koji se nisu kompromitirali i doveli Hrvatsku na sam rub ponora politikom podaništva, gubljenja suvereniteta, sluganstva i rada u korist financijskog sektora.

Što mislite o tome da se ideološke teme u javnom prostoru nameću kao dominantne?

Mi ne kažemo da su ideološke teme nebitne, ali kažemo da nisu najbitnije. Saborski zastupnici u 90 posto slučajeva funkcioniraju tako da ujutro pogledaju dnevni tisak i onda, ovisno o naslovima, traže stanke u Saboru. Mi sami izabiremo teme o kojima ćemo govoriti i sami ih predstavljamo javnosti. Evo baš danas predstavljali smo naš Zakon o mirovinskom osiguranju, kojim želimo uvesti minimalne zajamčene mirovine i nacionalnu naknadu za starost i to je tema koja je nama ključna. Građani žele da im se poboljšaju standard, pravna sigurnost i kvaliteta usluga koje dobivaju, a onda se može razgovarati o tome kako će se zvati neka ulica. Koliko se promijenila kvaliteta života u Zagrebu otkako je promijenjeno ime Trga maršala Tita? A o tome se trubilo dva mjeseca.

Živi zid se nije izjasnio o Istanbulskoj konvenciji. Špekulira se da ste vi i Pernar protiv, a Sinčić za.

Kao što sam rekao, mi ne želimo raspravljati o temama koje nam se nameću izvana.

No, taj će vam dokument uskoro stići u klupu na glasanje.

Kada ta tema dođe na red, onda ćemo se izjasniti i glasati. Mi bismo htjeli malo stati na loptu i podsjetiti javnost da je ta ista konvencija potpisana 2012., da šest godina putuje do Sabora i da je dandanas nema na dnevnom redu. Mi bismo sad trebali pričati o nečemu što će možda biti jednom kad bude, a imamo stvarne probleme kao što je naš Zakon o zviždačima koji smo predstavili u Saboru prošli tjedan. Zašto se ne bismo prioritetno bavili time?

Koliko je istine u onoj tezi da je Živi zid izmislila desnica da bi oslabila SDP?

To su koještarije. Trpati Živi zid u nekakvu desnicu je čista znanstvena fantastika. Istodobno, pitao bih ljevicu što bi se dogodilo da Tito ustane iz groba i vidi za kakve se vrijednosti zalažu.

Premda sve tiše, Bernardić je u javnosti i dalje percipiran kao lider oporbe. Slažete li se?

Lider oporbe je Ivan Vilibor Sinčić, definitivno. Već sada je promijenio povijest hrvatske politike, a njegovo vrijeme tek dolazi.

Kakav je vaš stav o kupnji borbenih zrakopolova F-16? Je li to pametno utrošen novac?

To je kupovanje američko-izraelskog prijateljstva. Hrvatska nema nikakvog interesa kupovati tu limariju osim da je izložimo u Tehničkom muzeju. Za tri milijarde kuna imamo nevjerojatno više prioriteta, pa taman da ih ulažemo i u obranu. Zašto umjesto 12 olupina ne bismo kupili četiri nova aviona, Gripena? Trenutačna izdvajanja za vojsku su sasvim dovoljna, ali nas američka administracija pritišće da trošimo dva posto BDP-a. Hrvatski građani od toga neće imati nikakve koristi osim par malograđana koji će moći mahati zastavicama kada F-16 bude tutnjao po nebu. Potpuno promašena odluka.

Osobno, kakvih ste svjetonazora?

Živi zid je stranka centra, srce hrvatskog naroda. Smatramo da je naš narod dobar, da je naša država lijepa i da je samo treba dobro urediti. Ne smatramo da je netko zbog svojih stavova manje vrijedan ili manje dobrodošao u Hrvatsku nego želimo okupljati ljude svih profila bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili uvjerenje, na rasu, spol. Ja sam isto u centru. Ako netko misli da sam simpatizer desnih ideologija definitivno nisam, zanima me poštovanje ljudskih prava, socijalne teme, zaštita sirotinje, protiv sam banaka, korporacija, protiv sam američkog sustava. Ne gledam američke filmove niti slušam njihovu muziku. S druge strane, vjernik sam, ali u tome ne vidim nikakvu ideološku odrednicu.

Premijera ste nazvali briselskim projektom zbog “klanjanja Europi”. Mislite da bi mala Hrvatska mogla opstati samostalno?

Postoje daleko manje države od Hrvatske pa su suverene. Imamo dovoljno vode, zemlje i čistog zraka ne za četiri nego za osam milijuna ljudi. Kroz povijest se govorilo da Hrvatska ne može bez Austrije, bez Mađarske, bez Beograda a sada ne može bez Bruxellesa. To je taj podanički mentalitet kojeg se ne možemo riješiti, ali vjerujem da većina naroda sada kada imamo svoju državu želi da ta država bude u punoj funkciji. A što se tiče Plenkovića, ta se polemika dogodila potpuno spontano, ali sada se, godinu dana nakon što sam rekao tu sada već čuvenu sintagmu, pokazuje da sam bio u pravu. Žestina koju je pritom pokazao nije bila toliko usmjerena prema meni nego prema HDZ-u. Plenković je u tom trenutku osjetio da njihovi zastupnici odobravaju moj nastup. To ga je razbjesnilo.

Čulo se da ste hrvatski branitelj, no nisu poznati detalji vašeg ratnog puta.

Imao sam samo 19 godina i htio sam sudjelovati u obrani Hrvatske. Išao sam se prijaviti u HV na tri različita mjesta: u Osijek, Petrinju i Gospić i tri puta su me odbili jer nisam služio JNA. U tom trenutku u Gospiću se nalazila jedna satnija HOS-a, s kojom sam se susreo zapravo u prolazu. Oni nisu postavljali uvjete pa sam odmah zadužio odoru, oružje i ruksak i isti dan došao na prvu crtu bojišnice u jednom selu podno Velebita gdje sam ostao 105 dana. Bilo je vlažno, jeli smo samo konzerve, pucalo se poprilično, granate su padale po pet-šest sati zaredom, bilo je pakleno posebno noću. Nisu to bile epske borbe, ali imali smo i mrtvih i ranjenih. Danas kad razmišljam o tome svjestan sam da je bilo izuzetno stresno, ali nisam ni u kakvoj udruzi, ne primam invalidninu iako sam mogao i nešto tražiti ali odradio sam svoje i to je to. Moja je domovina bila napadnuta i ja sam je branio i isto bih učinio i danas. Međutim, protiv sam toga da na rusku granicu idemo ja ili moja djeca i ne razumijem zašto je Hrvatska ondje poslala 300 vojnika, više nego Francuska. I to dokazuje da radimo po direktivi koja je potpuno suprotna hrvatskim interesima.

Na koji način komunicirate sa svojim biračima?

Na sve moguće načine, mailom, telefonski pa i osobno u Saboru, kada s njima najviše volim otići na čaj. Nevjerojatno je da od deset ljudi njih devet želi da im pomognem u stvarima koje bi trebala riješiti državna administracija. I koliko god sam šokiran situacijom u Hrvatskoj, sutra će doći netko od građana tko će me još više šokirati. Što se radi u Hrvatskoj, to je izvan pameti.