Sudbina sitnih kriminalaca, ali i pedofila, silovatelja, nasilnika... ovisi i o proteku vremena otkad su počinili kazneno djelo, jer prođe li vrijeme predviđeno zakonom, tzv. rok zastare, država odustaje od progona. Stoga okrivljeni i njihovi odvjetnici često boluju i na različite načine razvlače suđenja. Na tisuće počinitelja (ipak ne i najtežih kaznenih djela) svake godine zbog toga prođu nekažnjeno, a navodno bi se mogli izvući i neki ratni profiteri te kriminalci iz pretvorbe.
Posljednjim izmjenama Kaznenog zakona koje su na snazi od 1. listopada prošle godine, produljeni su zastarni rokovi za najlakša kaznena djela te je propisano da zastara za kaznena djela počinjena na štetu djece i malodobnika ne teče do njihove punoljetnosti. Međutim, što je s postupcima u tijeku za takva kaznena djela počinjena prije 1. listopada 2006.? Koji zakon primijeniti, stari ili novi? Koliko je to pitanje važno i složeno, ilustrira i podatak da su se njime bavila četiri stručna rada sudaca i znanstvenika na posljednjem savjetovanju Hrvatskoga udruženja za kaznene znanosti i praksu. A nude se potpuno različiti odgovori.
Neće primjenjivati
Sjednica Kaznenog odjela Općinskog suda u Zagrebu pak jednoglasno je zauzela stav da se izmijenjene odredbe o zastari neće primjenjivati na slučajeve u tijeku koji su se dogodili prije 1. listopada prošle godine jer bi bila riječ o retroaktivnoj primjeni zakona, potvrdila nam je i predsjednica Kaznenog odjela sutkinja Sanja Mazalin te dodala kako su njihovo stajalište podržali i suci Županijskog suda u Zagrebu.
Počinitelji kaznenih djela i njihovi odvjetnici tome mogu samo pridodati još neke argumente. Tako je i zakonodavac u prijedlogu zakonskih izmjena obrazlagao da se produljeni zastarni rokovi ne mogu primijeniti retroaktivno, a na kritike kako nisu produljeni zastarni rokovi za gospodarski kriminal odgovoreno je kako se “eventualno stroži zakon na te slučajeve ionako ne bi mogao primijeniti zbog načela zabrane retroaktivnosti kaznenopravne represije”. Kazneni zakon ima i iznimku: “Ako se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmijeni, obvezno će se primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.” A to je zakon po kojem počinitelj zbog zastare neće kazneno odgovarati.
Suprotan stav
Međutim, suci Vrhovnog suda u međuvremenu su zauzeli suprotan stav. Kazneni odjel tog suda odlučio je da zasad neće mijenjati stajalište izraženo osobito u presudi iz 1983. godine. U toj famoznoj presudi VSH I Kž-256/83 obrazlaže se: “Budu li rokovi produljeni (...) smatra se da zastara koja je već nastupila ne može početi ponovno teći, ali ako je u trenutku izmjene zakona još tekla, ima se na počinitelje primijeniti novi zakon, makar bio za njega i nepovoljniji.” Onima koji tvrde da bi se trebao primijeniti blaži zakon, u citiranoj presudi se kaže: “Zastara nije nikakav privilegij za počinitelja, već institut donesen zbog oportuniteta, pa se pitanje primjene blažeg zakona ne postavlja u odnosu na pitanje zastarijevanja.”
Sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici Sanja Katušić-Jergović u svome stručnom radu tome dodaje: “Neupitnim držimo da institut zastare nije uveden zbog priznavanja osnovnih ljudskih prava čovjeka, jer doista nema mjesta zaključku o postojanju prava počinitelja da istekom vremena više ne bude gonjen i suđen (...). Stoga je posve očito da je osnovni razlog uvođenja tog instituta kriminalnopolitički oportunitet, što znači da je zastara rezultat mišljenja većine da treba vremenski ograničiti realizaciju prava države na kažnjavanje.”
Sudac Vrhovnog suda Damir Kos pak upozorava da drugostupanjski sudovi kroz brojne odluke po službenoj dužnosti, vodeći računa o kršenju zakona na štetu optuženika, donose odbijajuće presude zbog nastupa zastare, što znači da se taj institut promatra kroz perspektivu “u korist i na štetu optuženika”, a ne “pravnog instituta kojim država sama sebi nameće neka ograničenja”. Ipak, sudac Kos je “zagovornik restriktivnog tumačenja normi o zastari kao isključivo materijalnopravnih bez mogućnosti retroaktivne primjene”.
Ali zato dr. sc. Željko Horvatić pak u povodu problema zastare za kaznena djela na štetu djece i malodobnika svoju analizu zaključuje: “Ako je netko mislio (valjda ne i predlagatelj) da će se taj propis kao stroži zakon primijeniti retroaktivno na slučaj koji se dogodio prije stupanja na snagu novele, bio je i ostat će u zabludi. To neodoljivo asocira na uporno inzistiranje nekih zastupnika u Hrvatskom saboru da se produlje zastarni rokovi kako bi se mogli 'privesti pravdi’ počinitelji 'pretvorbenih pljački’, a ne da ti slučajevi po postojećem zakonu padnu u zastaru. Zar i oni vjeruju da se stroži zakon može primijeniti na kaznena djela koja su počinjena (ili se sumnja da su počinjena) u razdoblju u kojem je važio prijašnji ili još uvijek važi ovaj zakon kao blaži od onoga koji oni predlažu?
Opravdano vjerovati
Mislim da je opravdano vjerovati da znaju za zabranu retroaktivnosti, ali kada traže kažnjavanje onoga što oni i dio javnosti osuđuju, pa makar i prijedlogom o protuustavnom retroaktivnom djelovanju Kaznenog zakona, tada djeluju isključivo politički i populistički pragmatično, što se može razumjeti, ali im treba reći da znamo o čemu se radi.”
Dr. Horvatić očito polemizira s dr. Ivom Josipovićem i SDP-om koji najavljuju prijedlog ustavnog zakona koji bi retroaktivno omogućio progon ratnih profitera, a što podržava i predsjednik Mesić.
I dr. sc. Leo Cvitanović, izvanredni profesor pri Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zaključuje: “Retroaktivna primjena produljenih zastarnih rokova (...), praktički nepovoljnijeg zakona, sukladno sentenciji Vrhovnog suda/83 u tom je kontekstu teško prihvatljiva.” Kaže da tu vrijedi načelo primjene blažeg zakona. Usto, ističe da je civilizacijski domet da za počinitelja uvjeti primjene kaznenopravne prisile trebaju biti predvidivi, “napose onda kad se, kao što je slučaj s posljednjom novelom Kaznenog zakona, oni pooštravaju”.
Dr. Cvitanović razlikuje situacije kad je riječ o najtežim kaznenim djelima, pa i o pretvorbenom kriminalu, od situacija kad su posrijedi kaznena djela s najkraćim rokom zastare te zaključuje: “Produljenjem tih zastarnih rokova kompenzirana je inertnost sustava koji je godišnje bilježio i više od tisuću zastara u kaznenim predmetima. Ma koliko šutjeli o tome, najnovijim je izmjenama zastarnih rokova potvrđen stanoviti konformizam, odnosno oportunizam u poimanju i ostvarivanju državnog prava kažnjavanja, odnosno primjeni kaznenopravne prisile.”
Riješit će Ustavni sud
Stav Kaznenog odjela ili neka prijašnja presuda Vrhovnog suda nisu obvezni za suce nižih sudova koji propise mogu tumačiti i drukčije. Iako, nitko ne voli da mu presude budu oborene. Bez obzira kako suci tumačili najnovije propise o zastari, obrana i optužba uvijek će imati drukčije mišljenje, pa će nakon što iskoriste sve pravne lijekove moći podnijeti ustavnu tužbu. I tako u svakom konkretnom slučaju. Umjesto da su saborski zastupnici u zakonu odredili kako će se zastara primjenjivati na slučajeve u tijeku, sudski će se predmeti gomilati.
Siniša Cmrk prva “žrtva”
Prvi poznati slučaj u kojem se postavlja pitanje primjene odredaba o zastari jest slučaj Siniše Cmrka, bivšeg voditelja HRT-ove emisije “Turbo Limach Show”, kojega tuži nekadašnja suradnica Marijeta Jelenčić zbog nanošenja uvreda i ozljeda 2003. godine. Taj je slučaj u veljači ove godine trebao otići u zastaru, ali uz retroaktivnu primjenu novih odredaba, zastara nastupa tek 2009. godine.
Prijeti novo gomilanje spisa
Da je Sabor u Kazneni zakon ugradio odredbu koja bi propisivala hoće li se nove odredbe o zastari primjenjivati i na slučajeve u tijeku, u sudskoj se praksi ne bi nepotrebno gomilali spisi. U najgorem slučaju netko bi pokrenuo postupak ocjene ustavnosti pa bi odmah sve bilo jasno. Za popravak nije kasno. To više što zakon sadrži još dvojbi nastalih u “last minute” intervencijama, kako je duhovito primijetio dr. Horvatić.