Prošli tjedan o ekonomskom rastu i monetarnoj i fiskalnoj politici govorilo istodobno na dvije visoke adrese u Zagrebu. U Hrvatskoj narodnoj banci odvijao se znanstveni skup u povodu pet godina od smrti bivšeg znanstvenika, sveučilišnog profesora i guvernera Pere Jurkovića. Skup je po najavi trebao otvoriti sadašnji guverner Boris Vujčić. Nije mogao – istodobno je u Hrvatskom saboru na rasporedu bilo izvješće o radu HNB-a u 2014 godini. Fiskalna i monetarna politika na hrvatski način – kojih li apsurda!
Na skupu u HNB-u bilo je pet hrvatskih ministara financija – četiri bivša i sadašnji. Zoran Jašić, kao jedan od trojice ratnih ministara financija, govorio je o svojoj suradnji s tadašnjim guvernerom Perom Jurkovićem. Isticao je profesionalne i ljudske vrline guvernera i njegovu delikatnu ulogu balansiranja između dnevnih potreba zemlje u ratu te izgradnje institucija i odnosa koje jedine omogućuju dugoročan ekonomski rast. Guvernera koji je financiranje rata prepustio ministru financija, jer je tako bilo pametnije i korisnije za budućnost države. I nije zbog toga bio smijenjen. Povijest je nedvosmisleno pokazala da je 1994. godine ostvareno nekoliko rezultata istodobno – restriktivna monetarna politika, promptno uništenje hiperinflacije, stabiliziranje tečaja, suficit proračuna i – prvi put nakon petnaest godina stagnacije i poniranja – rast BDP-a. Tako je to bilo.
U svom prigodnom obraćanju ministar Zdravko Marić govorio je o onome o čemu ministar financija jedne uređene države treba govoriti. O nužnosti kontroliranja deficita proračuna, o značaju i ozbiljnosti problema zbog dostignute visoke razine javnog duga, o štetnosti stalnog mijenjanja poreznih zakona, o pogubnosti državnog intervencionizma za gospodarski rast... Bivši su ministri i predsjednici vlada iz publike odobravali kimanjem. Znaju oni o čemu ministar govori. Šta, bolan, čitali, … ‘odali! No, ministar financija ni jednom riječju nije spomenuo monetarnu politiku! I to gdje – u zgradi u kojoj na nekih, pa ni desetak metara udaljenosti leže puste milijarde gotovine. Leže izvan optjecaja. A mogle bi u šetnju... Ni spomenuo je nije, a skup je u naslovu imao i fiskalnu i monetarnu politiku. Bravo, ministre!
Tako se to radi. Svoje ću deficite smanjiti, potom eliminirati, ali uvijek financirati bez štampanja novca. Jer sam domoljub i znam do kakvog kaosa i osiromašenja najugroženijih dovodi „razvojna“ i „pametna“ monetarna politika. Znam iz naše povijesti, a učio sam i od Pere Jurkovića. Guverner Vujčić istodobno je u Saboru slušao neke potpuno različite ocjene i kritike. Sve do najružnijih i najgrubljih optužbi. Uobičajenim nerealiziranim političkim jurišnicima kamufliranim pokojom međunarodno bezvrijednom akademskom titulom pridružiše se i mlađahni neznalice, ekshibicionisti i arivisti željni mrvica medijskog prostora. Pa tako po njima ispade da je Pero Jurković stvorio takav monetarni i bankarski sustav zbog kojeg bi ga posmrtno trebalo diskreditirati. Ako ne i suditi. Teško je gledati i slušati takve besmislene i štetne ispade u vrhovnom zakonodavnom i predstavničkom tijelu. Kao što je istaknuto na skupu u HNB-u, monetarni sustav i politiku koju su stvarali prvi guverner Ante Čičin Šain i potom Pero Jurković krasilo je iskreno i beskompromisno domoljublje.
Domoljublje koje se brine o svim građanima i to na dugi, dugi rok. Ono se ne brine o jednom dijelu građana (biračkog tijela!) na kratak rok, samo zbog sljedećih izbora. Koji god bili – unutarstranački, lokalni, europski, izvanredni... Domoljublje i u ovom slučaju znači izabrati teži put. Izabrati žrtvu, prije svega osobnu. To posebno vrijedi danas. Politička struktura krajnje je klimava. Aritmetičku saborsku većinu čine poprilično fragmentirane skupine koje tek čeka unutarstranačko i međustranačko preslagivanje kroz izbore. Saborsku oporbu također očekuju izbori. U takvoj situaciji razum i odmjerenost ustupaju mjesta prejakim riječima i ekscesima.
Neizbježna je kolateralna žrtva državni proračun. Kako zbog izostanka ušteda kroz reforme tako zbog svih mogućih kupnji glasova svih mogućih skupina. Pričekajmo saborsku raspravu o proračunu i, posebno, amandmane. Vidjet ćete koliko se „domoljuba“ udara u junačka prsa i povećava planirane izdatke za sve – poljoprivredu, ceste, industriju, mirovine, plaće, dodatke za branitelje, učitelje, liječnike, umjetnike... U toj završnoj fazi odgovornost nije na Tihomiru Oreškoviću i Zdravku Mariću. Oni su svoj dio solidno odradili. Na scenu stupaju vođe koalicijskih stranaka. Oni moraju osigurati neprobojnu obranu od populističkih amandmana. Pogotovo onih koji ucjenjuju nepodržavanjem proračuna. Doista, za nekoliko dana vrlo ćemo jasno vidjeti istinske domoljube. One koji znaju i mogu uravnotežiti beskonačne potrebe sa realnim ograničenjima.
>>Birači, opametite se, birajte one koji se u ime države neće uvući u svaku našu odluku ili čin
>>Ne tražite izgovor u prognozama o rastu: ako treba privremeno rezati i broj zaposlenih – režite!