Čitam ovih dana hrvatske medije. Zatvara se stari i otvara novi politički ciklus. Slušajući što očekuje našu domovinu u novome krugu, uhvatim sebe u jednoj misli. Sačuvaj nas, Bože, “strukturnih reformi”!
Svakih deset godina produljujem vozačku dozvolu. Ne mogu je dobiti na dulje budući da sam prilikom prvoga izdavanja prijavio nošenje leća. Moja greška. Kako je proteklo još jedno desetljeće, eto mene ponovno u raljama birokracije.
Dom se zdravlja nije puno promijenio u proteklih deset godina. Prvo izvadim karton na šalteru broj jedan. Zatim u drugi red pred šalterom broj dva pričekaj plaćanje (unaprijed, dakako). S tako potvrđenim kartonom čekaj ispred vrata medicinske sestre. Sestra obavlja pregled vida putem elektroničke naprave. Pregled traje ukupno dvije minute. Sestra zatim otvara knjižicu s bojama i pita me vidim li brojeve u raznobojnim krugovima: provjerava daltonizam. Bih li mogao dobiti prošlu vozačku ako sam tada bio daltonist? Nema odgovora. Može li se postati daltonist tijekom života? Ne dobivam odgovor. Sestra mi uručuje nazad moj potvrđeni dopunjeni karton. Javite se na medicinu rada.
Isti kat. Novi red. Mirno čekam i tipkam po mobitelu. Čekajući, na wikiju otkrivam oba odgovora na pitanja medicinskoj sestri. Konačno. Dolazim na red. Na vratima piše: “Ne kucati!” Strpljivo čekam. Na bočna vrata, ne obazirući se na naš poduži red, ulazi gospođa s kćeri i srdačno nekoga pozdravlja. Prolazi desetak minuta i mojemu je strpljenju kraj. Kucam. Ništa. Kucam jače. Čekaj! Prolomi se snažan ženski glas. Ne znam iznenađuje li me više visina tona ili način oslovljavanja. Postiže uspjeh. Ostajem smrznut nekoliko minuta. Iz pokrajnjih vrata gospođa i kćer napokon izlaze sa snopom papira. Gospođine se nasmiješene oči samo na trenutak svrnu na mene i ledeno me probodu. Ostajem zatečen. Što li sam joj učinio?
Napokon, iza se vrata začuje glasno: Sljedeći! Ulazim. U uredu za dugačkim stolom i ugašenim novim računalom sjedi starija, dotjerana gospođa u bijeloj kuti bez nabora. Do nje vrlo mlada preslika. Medicina rada i vježbenica za nasljednicu. Uvježbanim pokretom ruke Medicina rada pokazuje na moj potvrđeni dopunjeni karton. Predajem joj ga. Upita za razlog mojega dolaska. Ponavljam upravo što i na kartonu piše: potreban mi je ponovni pregled vida za produljenje vozačke dozvole. Medicina me pogleda i upita gdje su mi naočale. Nemam ih. Nemate? Nosim leće. Godinama. Desetljećima. Leće? Zašto nosite leće? Ugodnije su mi. Možda sam pomalo i tašt. Nasmijem se. Medicina me prijekorno pogleda. Trebate nositi naočale. Nemam odgovora. Šutim. Ne razumijem u kojemu pravcu ide ovaj razgovor. Pregled je već obavljen. Medicina me netremice gleda. Vježbenica me netremice gleda. Svrnem pogled prema prozoru. Kako je vani prekrasan ljetni dan. U Bostonu je rano jutro. Grad se pomalo budi. Klinci mažu palačinke. S javorovim sirupom.
Medicina prekida šutnju. Gdje je potvrda opće prakse? Opće prakse? Ponovih. Medicina se nasmije. Da, da, potvrda kako nemate kroničnih bolesti. Molim? Vježbenica sretno uskače: Novim je pravilnikom propisano kako se bez potvrde izabrane opće prakse ne može dobiti ova potvrda. Ali, ali. Nema ali, dragi moj. Idi do svoje opće prakse po tu potvrdu kako bi dobio ovu potvrdu. Sve po propisima. Medicina rada vraća mi moj potvrđeni dopunjeni karton. Vježbenica zadovoljno premjesti nogu preko noge. Sljedeći.
Stojim. Ukopan. Gledam u pruženu ruku s kartonom. Detaljno uređeni dugi crveni nokti. Nemam opću praksu. Kako? Molim? Vježbenica me gleda kao Marsovca. Da, nemam opću praksu. Ne živim u Hrvatskoj. Molim? Kako, ne živite u Hrvatskoj? Tako, živim već godinu u Bostonu. Ovdje sam nakratko, za ljeto. Pa, nazad, preko Bare. Nemam opću praksu. Piljim u Medicinu rada. Imate li doktora u Bostonu? Imam. Neka vam on dade potvrdu. Molim? Medicina se samozadovoljno nasmiješi. Vježbenica klima glavom. To, to. Ma, ne mislite vi to ozbiljno, nasmiješim se. Vježbenica zabrza glavom gore, dolje. O, da, o, da. Dakle, da ponovim. Želite da sjednem na avion za Boston, preko Frankfurta. Odem do svojega liječnika. Obavim sve moguće preglede i testiranja na sve moguće kronične bolesti. Platim. Dobijem potvrdu. Dakako, na engleskom. Platim prijevod i ovjeru. Sjednem na avion do Zagreba, preko Frankfurta. Donesem potvrdu. Je li to to? Medicina rada gleda me iznervirano. Vježbenica sijeva očima. Medicina i ja piljimo jedno drugome u bjeloočnice. Okršaj kod O.K. korala.
Medicina prva trepne. Vraća karton na stol. Okreće ga. Daje uputu. Napišite kako pod kaznenom i materijalnom odgovornošću nemate kroničnih bolesti. Pišem. Stavite nadnevak. Upisujem. Potpišite. Potpisujem. Eto, i to je to. Hvala. Medicina nešto dopisuje u karton i pruža mi ga. Zahvaljujem. Doviđenja. Stanite. Kamo ste krenuli? Pa u MUP, po dozvolu. A ne, ne. Podivljali ste malo u tome Bostonu, zar ne? Sada se morate javiti nazad na šalter broj jedan i predati karton. S novim ćete se dokumentom, u duplikatu, vratiti ovamo. Po potpis Medicine rada. Jedan primjerak za vas, a jedan ćete lijepo vratiti na šalter broj jedan.
Stojim u redu na šalteru broj jedan. Gospođa na šalteru prima potvrđeni dopunjeni potpisani karton i izdaje mi dva primjerka nepotpisane potvrde. Sada nazad k Medicini rada. Po potpis. Čekam u redu pred Medicinom rada. Gledam ljude oko sebe. Bezvoljni. Mrzovoljni. Tužni. Čekaju. Godota.
Medicina rada potpisuje oba primjerka potvrde i vraća mi ih. Još samo moram predati jedan potpisani primjerak na šalter broj jedna i slobodan sam. Vježbenica mi se nasmiješi. Sretan put nazad, u Ameriku! Hvala. Nasmiješim se i zatvorim vrata za sobom. Sljedeći!
Brojim korake: (1) vađenje kartona, (2) plaćanje usluge, (3) kontrola vida, (4) razgovor kod medicine rada, (5) dostava kartona i vađenje potvrde, (6) potpisivanje potvrde, (7) dostava primjerka za pismohranu. Svaki od koraka uzrokuje novi red. Za vađenje potvrde stvarno je potreban pregled koji traje dvije minute. Sve je ostalo nepotrebno. U idealnom svijetu.
No poigrajmo se. Bez velikih troškova, promjena zakona i pravilnika, otpuštanja ljudi, prekvalifikacija, nabave nove opreme. Bez velikih riječi. Bez “strukturnih reformi”.
Preko noći preuredili smo malo naš kat doma zdravlja. U snu smo gospođama na šalterima jedan i dva, medicinskoj sestri i Medicini rada (s vježbenicom) došapnuli nekoliko riječi i one su zaboravile kako su prije radile. Bočna smo vrata prema Medicini rada zaključali i ključ bacili u Savu.
Novo je jutro. Na oba se šaltera (1) prijavljuje i ujedno plaća usluga. Jedan pisač dijele oba šaltera (budući da gospođe sjede jedna do druge), a drugi seli Medicini rada. Kod medicinske se sestre (2) i dalje obavlja pregled vida. Medicina rada dobiva malo više posla. Ona sada (3) pregledava sve nalaze i daje mišljenje (kao i dosad), no uključuje neiskorišteno računalo i izdaje potpisanu potvrdu na dostavljenome pisaču.
Eto. Sa svega nekoliko manjih intervencija smanjili smo proces izdavanja potvrde sa sedam na tri koraka. Dakako, proces se može i dalje urediti, poboljšati, ubrzati. Nismo ni dotakli potvrdu opće prakse. Nismo ni pokušali povezati sustave.
Zamislite kada bismo svaki proces koji svakodnevno trebamo u našoj domovini smanjili sa sedam na tri koraka. Sa sedam na tri reda. Koliko uštede vremena, truda, živaca. Bez velikih troškova. Bez promjena zakona i pravilnika. Bez velikih riječi. Potrebno je samo nešto znanja, mnogo odlučnosti i srce puno želje za dobrobit zajednice.
Sljedeći put kada budete išli po neku potvrdu, pogledajte oko sebe novim, svježim očima. Prebrojite korake i poigrajte se. Jamčim, zabavnije je od provjere statusa na WhatsAppu.
* Damir Kaufman je savjetnik Svjetske banke. Stavovi izneseni u ovome tekstu isključivo su stavovi autora i ne predstavljaju stav Svjetske banke.
Najbolji su mi ovi koji dodu iz usa pa se kao cude hrvatskoj birokraciji a u usa isti ... da ne kazem sto. Birokracija je gdje god dodes ista.