Američki predsjednik Barack Obama susrest će se sljedeći tjedan sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom kako bi razgovarali o mogućem rješenju sirijske krize. Susret do kojega će doći na margini zasjedanja Glavne skupštine UN-a u New Yorku nastavak je očito već poodmakle komunikacije među vodećim svjetskim silama koje pokušavaju zaustaviti krvoproliće u Siriji i stabilizirati Bliski istok. Da se nešto događa može se iščitati i iz izjave njemačke kancelarke Angele Merkel koja je potvrdila da je spremna pregovarati o rješenju krize i sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, što je do sada rezolutno odbijala.
Radikalna mjera
Da će do susreta Obama – Putin doista doći potvrdio je i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov. Inače, sastanak koji će biti održan bit će prvi službeni susret američkog i ruskog predsjednika od početka eskalacije sukoba u Ukrajini. Doduše, Obama i Putin neslužbeno su razgovarali prošle godine tijekom međunarodnog summita u Australiji, no pravih, službenih razgovora i eventualnih dogovora nije bilo već nekoliko godina.
Nagađa se da je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, i to vrlo radikalnom mjerom. Potpunim prekrajanjem granica u toj regiji kojim bi Sirija i Irak nestale kao države kakve su, bar na papiru, danas. Iščitava se to i iz jučer objavljenog intervjua koji je danski ministar vanjskih poslova Kris Jensen dao kurdskom internetskom portalu Rudaw. Iako pri tome nije izravno govorio o podjeli zemalja, Jensen je snimljen pred kartom na kojoj su jasno iscrtane granice novih područja, novonastalih država koje bi se trebale protezati kroz Siriju i Irak. Prema toj karti, Assadov režim dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije, u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, Assadovu savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi – vojno-pomorsku bazu na Sredozemlju. Kurdi bi pak dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, čija bi se relativno uska granica protezala uzduž južne granice Turske. Najveći dio Sirije i zapadna polovica Iraka, teritorij koji danas više-manje kontrolira ISIL, bio bi objedinjen u novu sunitsku državu, dok bi istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana. Ipak, i to rješenje, dođe li uopće do njega, iako zadovoljava apetite bar dijela zaraćenih strana, i u kojemu svatko nešto dobiva u teritorijalnom smislu, nosi sa sobom velike opasnosti.
– Bilo bi jako loše da velike svjetske sile ponovno počnu prekrajati Bliski istok na sličan način kako su to radile prije stotinjak godina. Tu bi odluku trebalo prepustiti lokalnom stanovništvu, no pitanje je je li takvo što moguće. U svakom slučaju, promjena granica u regiji dovodi u opasnost cijeli niz država koje su uspjele očuvati stabilnost, ali nemaju državnu povijest, poput Jordana ili Libanona. Takva odluka mogla bi pokrenuti domino-efekt, drži povjesničar i politički analitičar Tvrtko Jakovina.
Ruske čizme na teren
Ipak, plan podjele i prekrajanja Bliskog istoka već je očito otišao prilično daleko, a takvom podjelom, na prvi pogled, svi nešto dobivaju. Assad i službeno gubi dio teritorija današnje Sirije koji u stvarnosti ne kontrolira već godinama, ali dobiva manju, stabilnu državu na najbogatijim područjima Sirije.
Kurdi napokon dobivaju svoju državu. Iran znatno širi svoj utjecaj na šijitska područja sve do Bagdada i odbacuje sunite daleko od svojih granica i najvažnijih naftonosnih područja.
Suniti dobivaju veliku državu u kojoj neće biti nekadašnje granice između Sirije i Iraka koja je umjetno dijelila velika sunitska plemena na dva dijela.
Zapad pak dobiva okončanje krize i povratak izbjeglica u njihove matične zemlje.
Ipak, da bi se taj plan ostvario, potrebno je ostvariti jedan težak preduvjet. Poraziti ISIL koji danas kontrolira najveći dio buduće sunitske države. I ne treba sumnjati da se američki predsjednik Barack Obama neće previše protiviti obilnoj ruskoj vojnoj pomoći, ne samo u tehnici i naoružanju nego i u ljudstvu koje ovih dana pristiže u Siriju.
Prilično je jasno da bez ruskih čizama na terenu ISIL ne može biti poražen. I stoga će američka administracija, vrlo je vjerojatno, deklarativno osuditi dotok oružja i vojnika u regiju, ali će lako postići dogovor s Putinom o mogućoj vojnoj intervenciji. Jer svima je sukob u Siriji koji se odavno oteo kontroli sada već postao, ako ne prijetnja, a ono, zbog golemog izbjegličkog vala, prilično velika smetnja koju je neophodno što prije ukloniti.
Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Merkel pristaje na razgovor s Assadom - znači li to kraj kalifata?
Ajde da i to vidimo. Vazno da je narod zadovoljan, i da se izbjeglice vrate kuci. Bolje im tamo poslati sve te milijarde sto se trose u Europi, neka obnavljaju svoje domove, nego ih ovdje drzati po logorima. Neka ljudi polako dolaze kasnije traziti posla, gdje oni zele kao i svi ostali gradjani, a ne tako ih zatrpati na hrpu kao ovce, i mi s njima kao pastiri. To je ludost. Yankee go home. To su sve oni za&rali sa svojom pohlepom.