Sada barem znamo kako izgleda Hrvatska kada je vode sposobni

Program putovanja zamišljen je ovako. Polazak ispred spavaće sobe u jutarnjim satima. Usputni posjet kupaonici nakon čega slijedi dolazak u kuhinju te slobodno vrijeme za doručak. Nakon doručka slijedi obilazak svih soba. Oko podneva, u punoj higijenskoj opremi, polazak prema špajzi. Ručak u kuhinji. Nakon ručka slobodno vrijeme za odmor u krevetu. U poslijepodnevnim satima predviđen je odlazak u dnevnu sobu na čaj i keksiće, nakon čega slijedi kratki obilazak hodnika. Povratak prema spavaćoj sobi u večernjim satima...

Ova kratka, gorko-slatka, priča o turizmu kojeg više nema, ispisana preko zemljopisne karte, jedan je od mnogih šaljivih MMS-ova posljednjih dana pristiglih na mobitele diljem Hrvatske, koja govori i o tome kakve posljedice za sobom ostavlja koronavirus. Na šaljiv način, dakako, jer što drugo preostaje ljudima, svakim danom sve svjesnijima kakva nam se budućnost sprema?

Šala ovih dana nema alternativu, jer na drugom kraju priče čeka samo strah od pandemije u kombinaciji sa strahom od potresa, koji ljude toliko blokira da se i ne peru, kako ih podrhtavanje tla ne bi zateklo ispod tuša. Mnogi su upravo takvu intimnost posljednjih dana javno podijelili na društvenim mrežama, pa se ispostavilo da tako uplašenih i prestravljenih ljudi, čak i paraliziranih strahom, na zagrebačkom području ima napretek.

Video: Intervju s ministrom zdravstva Vilijem Berošem 

Uistinu, život kakav smo do jučer poznavali nestaje ispred naših očiju brzinom kojom su nestali domovi u središtu grada i na obroncima Medvednice, u epicentru potresa kakvog Zagreb ne pamti. S brojnim kućama, iz javnog života nestaju i teme koje su do jučer okupirale medijski prostor. Milanović koji je uklonio biste s Pantovčaka, pobjednici i gubitnici izbora u HDZ-u, masoni u državnom odvjetništvu, seksualno zlostavljanje u HUP-u, puštanje na slobodu Tomislava Merčepa... sve teme kojima su mediji do jučer bombardirali građane danas zvuče tako nestvarno i daleko, jer to i jesu.

Na vrata je zakucala neka sasvim druga stvarnost i istodobno donijela egzistencijalnu tjeskobu, ali i čvrsti lanac solidarnosti, podjednako. Da ne bi svih nevolja, kada bismo ovako užurbani i zatvoreni u svoje svjetove, upoznali svoje prve susjede, kada bismo, da ne bi ovog ludila, spoznali koliko je dobrih ljudi oko nas?

Pa i ljudi u sustavu upravljanja ovom zemljom, za kakve dosad nismo znali, koji svoj posao shvaćaju kao poziv? Da ne bi straha, možda nikada ne bismo upoznali Hrvatsku kojom ne vladaju uhljebi nego stručnjaci, možda nikada ne bismo znali kako izgleda Hrvatska kada je vode sposobni, a ne podobni. Jer da nije tako, zar bismo žrtvovali osobnu slobodu bespogovorno slušajući zapovjedi Vilija Beroša, Alemke Markotić i Krunoslava Capaka, za najširu javnost dojučerašnjih anonimaca, o čijim je profesionalnim dosezima znala samo struka?

Hrvatskoj predstoji dug put, na kojem više ništa neće biti isto, ali to nije nužno loše, štoviše. Nakon što je kriza prouzročena koronavirusom već na samom početku pokazala da država uz značajno smanjenje administracije itekako učinkovito funkcionira, nakon što je osvijetlila i važnost javnog zdravstva kao ključnu smjernicu pa i prioritet društva, čeka nas svojevrsna katarza koja uključuje promjenu cjelokupnog mentalnog sklopa na razini društva i politike, ali i u mikrokozmosu svakog od nas. Jedini je to način na koji pandemiju možemo živjeti i preživjeti, pa još i iz ove neizvjesne bitke izići kao pobjednici.