Sada je jasno: predsjednica Rijeku niti poznaje niti razumije

Čija je onda, pobogu, ta nesretna Rijeka? Jer nakon svega što je o Rijeci i Riječanima izrečeno posljednjih dana, nakon nebulozne izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja Rijeku proziva zbog manjka hrvatstva i tretira kao strano tijelo, što je izazvalo još jedan sramotan val nacionalnog prebrojavanja, jedino je jasno da Rijeka nije “naša”. Očito je, dakle, da Hrvatska – ili, točnije, prevladavajući nacionalistički narativ u Hrvatskoj – ima problem s Rijekom, baš kao što, čini se, i sama Rijeka ima problem sa sobom i vlastitim identitetom. Je li Rijeka grad bez identiteta, kako misle jedni, ili je pak grad s viškom identiteta, koji zato muku muči s pitanjem koji identitet odabrati, kako su uvjereni neki drugi? Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora jer Rijeku i riječku povijest valja razumjeti da bi se mogla razumjeti njezina sadašnjost.

Gospodarsko pustošenje

Nesumnjivo je da je političko-gospodarski uspon moderne Rijeke neodvojivo povezan s industrijskim procvatom grada, što je onda dovelo i do kulturnog, umjetničkog, demografskog i svakog drugog rasta. Rijeka je grad nevjerojatne, gotovo neurotične prošlosti, koju je nemoguće ispričati pravocrtno. U Rijeci su se sudarala carstva i prožimali narodi, gradili najveći brodovi svog vremena, događala velika otkrića. Grad je bio pozornica na kojoj su se odigravali veliki i globalno važni povijesni događaji, koji su ponekad dovodili grad na rub propasti, poput D’Annunzijeva pretvaranje Rijeke u prvu fašističku državu u povijesti, koju sljedbenici talijanskog fašizma, vidjeli smo nedavno u Rijeci i Trstu, i danas slave. Razdoblje talijanske vladavine od 1924. godine do 1943. i kapitulacije Italije za Rijeku je bilo podjednako traumatično. Za talijanskim okupatorima ostali su brojni zločini, a nakon poraza Italije uslijedio je bolan egzodus talijanskog stanovništva. Taj je egzodus, uz fojbe, u Italiji u međuvremenu poprimio mitske razmjere, i to primarno u cilju relativizacije talijanske odgovornosti za fašizam i zločine.

ZAVNOH 1943. donosi povijesnu odluku o priključenju Rijeke, Istre, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj proglašavajući ništavnim ugovore NDH s Italijom. Dalekosežnost i važnost te odluke mnogi u Hrvatskoj ni danas ne shvaćaju. Nakon rata Rijeka je - kolikogod to iz perspektive današnjih nacionalista zvučalo bogohulno – doživjela velik i nov uzlet. Tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Rijeka se razvila u snažno industrijsko, pomorsko i prometno središte. Bilo je to vrijeme kada je riječka luka zapošljavala oko sedam tisuća radnika (danas ih je oko 700), dok je luka Kopar, koja je danas veća od riječke, u to vrijeme u usporedbi s Rijekom bila mala lučica. I u brodogradilištu 3. maj, koje je nedavno jedva izbjeglo krah, u to je vrijeme, osamdesetih godina, također radilo oko sedam tisuća radnika. Tada je u Rijeci radila i Tvornica papira, kao i Rikard Benčić, Croatia line, Brodomaterijal, GP Primorje, GP Konstruktor, GP Jadran, Vulkan, Transadria, Brodokomerc, Torpedo, Tvornica konopa..., a sve su te tvrtke propale devedesetih godina. Samo u GP Primorju u najboljim danima radilo je više od devet tisuća radnika.

U svima njima, i to u samo nekoliko godina, izgubljeno je oko 30 tisuća radnih mjesta. Međutim, već osamdesetih godina, u vrijeme ekonomske krize, došlo je do opadanja riječke industrijske moći, što se još uvijek nije drastičnije reflektiralo na stanovništvo, koje je još živjelo na valu konjunkture prethodnog razdoblja. Ključnu ulogu u slomu riječke industrije odigrala je divlja pretvorba i privatizacija, ali i tehnološko zaostajanje osamdesetih godina, koje je ubrzalo propadanje. Današnja riječka industrija, kada je riječ o većim kompanijama, spala je na posustali 3. maj i Jadranski galenski laboratorij, koji je izborio svoje mjesto u zahtjevnoj i sofisticiranoj farmaceutskoj industriji. I to je, uglavnom, to. Malo je koji grad doživio takvo gospodarsko pustošenje kao Rijeka devedesetih godina, kao što bi malo koji grad preživio ono što se dogodilo Rijeci od konca osamdesetih do danas. Zato je Rijeka danas grad na prekretnici. Za identitet grada još je važnije što je u poslijeratnom razdoblju, osobito šezdesetih i sedamdesetih godina, Rijeka bila grad u koji su se ljudi u potrazi za poslom i boljim životom, pogotovo za tadašnje prilike, masovno doseljavali. Rijeka je tada za mnoge bila grad prosperiteta. Upravo je tada u velikoj mjeri, u okvirima tadašnjeg vladajućeg ideološkog obrasca bratstva i jedinstva, i formirano multikulturno lice Rijeke, otvorenog i tolerantnog grada, koji je prihvaćao svoje nove stanovnike, koji su najčešće dolazili iz BiH, ali i iz drugih jugoslavenskih republika.

Riječka tolerancija i otvorenost, naravno, bili su na velikoj kušnji devedesetih godina, pri čemu valja napomenuti kako ta tolerancija i otvorenost u praksi u Rijeci ponekad izgledaju prije kao nezainteresiranost i apatičnost, a ne kao aktivno prihvaćanje drugoga i drugačijega. O industrijskoj propasti Rijeke možda najbolje svjedoči nevjerojatan broj napuštenih industrijskih objekata, koji danas predstavljaju riječku kulturnu baštinu, koju je iznimno teško i skupo staviti u novu funkciju. Ni Hrvatska ni Rijeka nemaju financijsku snagu prenamijeniti zapuštene industrijske objekte i pretvoriti ih u kulturne ustanove, o čemu, primjerice, svjedoči projekt riječke Hartere, koji ni uz velike napore i financijska ulaganja nije zaživio. O uređenju kompleksa Benčić i njegovu pretvaranju u kulturni kvart riječki kulturnjaci maštaju više od dva desetljeća. Realizacija tog golemog projekta, međutim, postala je moguća tek nakon ulaska Hrvatske u EU jer je financirana sredstvima EU fondova, i to u sklopu projekta Rijeka 2020.

Europska prijestolnica kulture (EPK). Međutim, ovdje valja imati na umu kako je riječ samo o jednom, iako najvećem infrastrukturnom projektu u kulturi u povijesti Rijeke, dok i dalje brojni drugi industrijski objekti u Rijeci vape za sanacijom i revitalizacijom. Dovoljno je spomenuti lučka skladišta Metropolis, lansirnu rampu Torpeda i cijelu nekadašnju Industrijsku ulicu, koja nudi mnoštvo kulturno i povijesno važnih lokaliteta i vrijednih industrijskih građevina iako valja napomenuti da većina te baštine nije u vlasništvu grada, već države i Ine. Upravo na tom području nalazi se i ugašena rafinerija, koja i dalje zauzima velik i vrijedan prostor u središtu grada jer se investicija za dekontaminaciju i uklanjanje ruzinavih rafinerijskih postrojenja ne može realizirati.

U ovom trenutku postoji snažna nada i volja da upravo projekt EPK bude prijelomna točka koja će označiti simboličan kraj procesa bolne transformacije Rijeke od snažnog industrijskog središta u grad usluga i tercijarnih djelatnosti, grad koji se pokušava definirati kao turističko, sveučilišno i kulturno središte. Međutim – i to je jedan od ključnih problema grada na Rječini – Rijeka još nije raskrstila sa svojom prošlošću, nije uspjela u dovoljnoj mjeri iskoristiti i prenamijeniti svoju industrijsku baštinu, niti je u dovoljnoj mjeri zakoračila u svoju budućnost. Zbog toga je – u turističkom, kulturnom, pa i identitetskom smislu – projekt EPK iznimno važan za Rijeku iako je upitno kako će takav projekt funkcionirati u gradu koji nema snažnu kulturnu bazu i kako će ono što ostane nakon EPK funkcionirati u gradu bez takve baze.

Kazna za ‘crveni bastion’

Koliko je bolna transformacija Rijeke, svjedoči i gubitak stanovništva. Rijeka je prema popisu stanovništva 2001. imala 144 tisuće stanovnika, deset godina poslije 128 tisuća, a od onda do danas, procjenjuje Državni zavod za statistiku, Rijeka je izgubila još 11 tisuća stanovnika. Unatoč činjenici da se dio stanovnika preselio u susjedne gradove i općine, propast industrije i gubitak radnih mjesta uzeli su demografski danak u Rijeci. Kada je riječ o razvoju, današnja Rijeka ima golem hendikep jer je grad teritorijalno skučen, gotovo osakaćen. Teritorijalni preustroj što ga je provela Tuđmanova vlast u prvoj polovici devedesetih osmišljen je kao svojevrsna kazna za “crveni bastion”. Njime je Rijeka svedena na dugačak i uzak pojas uz more, čime je gradsko područje suženo na samo 44 kvadratna kilometra prostora, zbog čega je Rijeka uvjerljivo najgušće naseljen grad u Hrvatskoj.

Rijeka je tako izgubila svoje zaleđe i važna gospodarska industrijska postrojenja poput, recimo, još uvijek žive rafinerije nafte na Urinju, gospodarske zone na Kukuljanovu (Grad Bakar), ali i prostora za stanogradnju i razvoj. Razlozi takvog preustroja bili su, naravno, politički. Radilo se o svojevrsnoj odmazdi nad Rijekom jer HDZ nikad nije osvojio Rijeku, a više je izgleda imao u rubnim općinama. Rijeka je zato bila trn u oku svih HDZ-ovih administracija koje, pogotovo u Tuđmanovo i Sanaderovo vrijeme, nisu imale volje ni interesa osigurati dotok novca za realizaciju važnih riječkih projekata, što je onda dovelo i do zaostajanja u razvoju u odnosu na neke druge gradove u Hrvatskoj.

Netko bi možda površno mogao zaključiti da je Rijeka zato dobro prošla u razdoblju dviju SDP-ovih vlada, stranke koja je u Rijeci na vlasti od osamostaljenja Hrvatske, ali to je daleko od istine. Rijeka nije osobito profitirala ni u vrijeme Račanove ni u vrijeme Milanovićeve vlade. Istovremeno, HDZ u ovih gotovo 30 godina nikada nije uspio u Rijeci profilirati kandidata ili kandidatkinju koji ne bi iritirali prevladavajući mentalitet Riječana, pri čemu valja imati na umu da taj mentalitet nije isključivo lijevi, nego ga prije svega karakterizira tolerancija i otvorenost. Uskogrudni nacionalizam, naime, u Rijeci nikad nije imao osobitu prođu, ali to nipošto ne znači da je Rijeka nekakav otok u Hrvatskoj, pa je stoga politički analfabeti mogu prisvajati ili njome manipulirati, kao što to pokušava Kolinda Grabar-Kitarović. Na to su Riječani jako osjetljivi.

Iako ona jest s Grobnika, svojevrsnog predgrađa Rijeke, za Rijeku nije učinila ništa vrijedno spomena, osim što joj je njezin Grobnik povremeno koristio za potrebe političke kampanje. Stoga su njezine neodmjerene i činjenično netočne opservacije izazvale tako snažne reakcije i nesumnjivo ucrtale dubok ožiljak u svijesti Riječana, koji će se na kraju sigurno negativno odraziti i na njezin izborni rezultat jer će je Riječani sigurno kazniti na predstojećim izborima. Danas je sasvim jasno: Kolinda Grabar-Kitarović Rijeku niti poznaje niti razumije. I pritom uopće nije sigurno hoće li svojim ponižavanjem “crvene” Rijeke zauzvrat dobiti ponešto glasova u nekim drugim krajevima Hrvatske.