Srdačnim zagrljajima, poljupcima i smijehom započeo je ispred Srednje škole Zabok radostan susret bivših zabočkih gimnazijalaca na 40. obljetnici mature. Naime, ta je generacija gimnaziju pohađala u zgradi današnje Srednje škole.
Jedva dočekali razgovor
Nedoumica nije bilo, stari prijatelji i školski kolege koji predstavljaju 4. generaciju zabočke gimnazije, a maturirali su 1970. godine, odmah su se prepoznali i jedva dočekali da zapodjenu razgovore o prošlim vremenima i o tome kako su danas. Kako je rekla Darinka Haklin Zorić, koja je na proslavu godišnjice stigla iz Marije Bistrice, ljudi se jesu izvana promijenili, ali su one bitne karakteristike zadržali.
Njena kolegica Đurđa Kruhak također iz Marije Bistrice, koja sada živi u Zagrebu, odmah se prisjetila putovanja u gimnaziju prije 40-ak godina.
– Sve mi je ostalo u dobrom sjećanju, a posebno putovanja vlakom te druženja u slastičarnici kod željezničkog kolodvora. Zajedno smo putovali, bili smo veseli i puni entuzijazma. Sada kad sam pješačila od kolodvora do bivše gimnazije, preplavila su me ta sjećanja. S kolegama sam ostala u kontaktu još dok sam studirala, no poslije je svatko otišao na svoju stranu i dugo ih nisam vidjela - rekla je Đurđa.
Redovit na proslavama
Bivši gimnazijalac Zlatko Glumpak, a sada dipl. ing. strojarstva i vlasnik firme iz Bedekovčine, redovito je na proslavama obljetnice mature, a s mnogim školskim kolegama stalno je u kontaktu.
– Obljetnice su za mene doživljaj, dva dana prije ovog bio sam jako uzbuđen, lijepo je vidjeti stare prijatelje. Kad smo na okupu, opet se osjećamo mlađi, postanemo djetinjasti i pokušavamo nadoknaditi vrijeme koje nismo bili zajedno - kaže Zlatko. Prisjetio se i da je njihova učionica bila na tri metra zračne udaljenosti od sportskog igrališta.
- Mi dečki smo se presvukli u dresove i kroz prozor skočili na igralište da ne moramo prolaziti kroz cijelu školu. Zbog tog benignog čina skoro smo izbačeni iz škole, na noge su dignuti roditelji, održavani roditeljski sastanci. Danas je drukčije, prije je sve bilo strože, nismo smjeli pisnuti.
Dr. Krešmir Fuchs kaže da je njihova generacija bila dosta uspješna jer među njima ima mnogo liječnika, profesora, učitelja, inženjera, a iz tih davnih dana najviše pamti srednjoškolsku bezbrižnost, neodgovornost, životnu radost.
- Takav osjećaj nemaš kasnije više nikada, ni na fakultetu, sve se proživljava jako i intenzivno, a prijatelji koje stekneš ostaju za čitav život. Dragutin Petanjek sada je ravnatelj Srednje škole u Konjščini, pa je usporedio srednjoškolski život nekad i danas.
- Dok sam ja pohađao gimnaziju, vozili smo se đačkim vlakom koji je vukla parna lokomotiva, a u razredu je bila ploča i kreda. Sada su u nastavi napredne tehnologije, djeca su lijepo obučena i dotjerana. Mi smo puno skromnije živjeli, ali mislim da smo bili sretniji. U vlaku smo pjevali, kartali, bilo je jako lijepo.
Na susretu se okupilo više od 30 bivših kolega iz dva gimnazijska razreda, a nakon susreta u školi, na posjetu groblju prisjetili su se šestero svojih kolega koji više nisu s njima, nakon čega su druženje, veselje i dugi razgovori nastavljeni u restoranu.