To jutro pucalo se sa svih strana, a onda je nebo što se nadvilo nad Novom Varoši proparao zvuk aviona i iznad njihovih je glava preletio Rudolf Perešin.
– Jooj – prolomio se desetak minuta kasnije vrisak Salka Čavalića. Pao je pogođen s leđa u kralježnicu. Suborac Josip Kalanjuš uhvatio ga je za kragnu vojničke košulje i povukao u zaklon, iza svinjca. Na brzinu je zderao košulju s njega i ugledao izlaznu ranu na trbuhu.
– Crijeva su mu izišla van, a ja sam povadio zavoje iz džepova, da mu pružim prvu pomoć. Urlao je od bolova. Tješio sam ga da će biti dobro, da će preživjeti, da ću mu dovesti pomoć, hrabrio ga da misli na svoje. Ostavio sam mu pušku, tri okvira i dvije bombe. Rekao sam da neprijatelje ne pusti do sebe, da tuče po njima ako mu se približe i ponavljao ono što smo i prije svi govorili – da im se nećemo dati živi u ruke – priča Josip Kalanjuš kojeg je Čavalić zvao Majka.
Dok je ranjenik zadnjim atomima snage slušao što mu to govori dozapovjednik, ponavljao je:
\"Majka, spasi me.\"
Kalanjuš je obećao da će za pola sata dovesti pomoć. Negdje baš za tih tridesetak minuta odjeknula je bomba. Salko Čavalić više nije mogao izdržati bolove niti se obraniti od neprijatelja.
– Sam ju je aktivirao – priča Kalanjuš, pa, onako više za sebe, dodaje:
– To su teške uspomene.
Salko Čavalić, Rom rođen u Novoj Gradiški, bio je oženjen za Selvu s kojom je imao četvero djece. Kad je poginuo, najstarijoj Ernesi bilo je jedanaest, najmlađoj Ameli dvije godine. Rifat je imao osam, a Mirela šest godina.
– U rat smo otišli zajedno nas šestorica braće: Salko, Ramiz, Dževad, Fehir, Šaban i ja. Svi smo bili dragovoljci u 121. novogradiškoj brigadi – priča Ćamil Čavalić.
Brat Fehir je, dodaje, na ratište došao iz Švedske. Svi su bili u Bljesku.
– Salko je govorio da će, ako pogine, barem svoju djecu osigurati – kaže njegov brat.
Nisu prošla ni dva-tri mjeseca od Bljeska kad je ostao bez drugog brata, Ramiza.
– Išao je iznad šupe i stao na minu. Ubila ga je. Šaban je umro, a Dževad danas živi u Nizozemskoj jer nakon pet godina vojske nije uspio srediti papire da dobije nekakva primanja. Ja skupljam staro željezo da preživim. Nisam to radio prije rata, već sam govorio da je to posao za Cigane, a ja sam se 30 godina bavio klesarstvom. A sad moram po željezo. Dobivao sam opskrbninu od vojske, oko tisuću kuna. Al\' to su mi uzeli jer imam auto. A auto mi treba da mogu brati željezo jer od novaca od opskrbnine žena i ja nismo mogli živjeti. Sad primam socijalu, 800 kuna. A da bi uopće smio brat\' željezo, morao bih uzeti dozvolu. A onda bih ostao bez socijale pa se željezom bavim poskrivećki. E, kad bi mi ova država dala mjesečno 2000 kuna, da mogu platiti obaveze, bio bih presretan. Ali, ništa od toga. U naselju živimo k\'o Indijanci, a pred svake izbore kupe nas gajbom s konzervama sardina – ogorčen je dragovoljac Ćamil Čavalić koji je na ratištu zapadne Slavonije proveo tri i pol godine.
– Da sutra zarati, ja bih opet išao – kaže, unatoč ljutnji zbog nepravde koja ga je zadesila.
– Salko i Dževad su u rat došli iz Bosne, gdje su živjeli i radili. Izvukli su se i obukli u vojne uniforme – prisjeća se.
Njegov brat Salko Čavalić, koji je poginuo drugog dana Bljeska, pokopan je na Centralnom groblju u Novoj Gradiški. Posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Čin časničkog namjesnika posmrtno je dobio ukazom predsjednika Tuđmana.
Svakog 2. svibnja, na godišnjicu Čavalićeva stradanja, njegov suborac Josip Kalanjuš iz Sičice nedaleko od Nove Gradiške odjene svečanu vojnu odoru i u ruke uzme svijeće. Zatim ode put Nove Varoši. Tu se pomoli za Salka i još šestoricu suboraca koji su istoga dana poginuli na istom mjestu.
– Ostali smo odsječeni i okruženi neprijateljskom vojskom. Uspjeli smo se vratiti samo nas četvorica. A mojih lega više nema – govori Josip Kalanjuš.