“Odlazim iz Zagreba, ali lijepi trenuci koje sam ovdje proveo zauvijek će ostati u meni. U Dinamu sam prvi put osvojio državno prvenstvo, i to dvaput. Isto tako sam pridonio u dvije uzastopne Lige prvaka, a to je bilo ono o čemu sam razgovarao sa Zdravkom Mamićem kada sam dolazio”, napisao je lani stoper Tonel (33) u emotivnom pismu, opraštajući se od Dinama za kojeg je u dvije godine odigrao 85 utakmica, donosi Max!
“Važno mi je da sam s igračima imao odličan odnos i da smo se lijepo pozdravili. Odlazim najviše zbog obitelji. Moje troje djece se ipak nije tako dobro snašlo kao ja, a Portugal je naš dom. Tamo su njihovi prijatelji i ostatak obitelji te zaslužuju normalno djetinjstvo. Uvijek ću gledati kako igra Dinamo, kako je prošao. Vječno ću biti navijač modrih”, napisao je portugalski branič.
Ovdje tuku kao u Hrvatskoj!
Nikada jednog stranca zagrebački navijači nisu ispratili s toliko simpatija. Među komentarima na portalima pisalo je: “Zbog ovakvih, nažalost malobrojnih, još ima nade za nogomet”, “Pokazao je kako se bori i igra za klub. Trebao bi biti uzor našim ‘zvijezdama’!”, “Veliko hvala. Bilo bi dobro odigrati oproštajnu utakmicu”...
Najbolji Dinamov stranac, međutim, nije dobio oproštajnu utakmicu. No tjednik Max! nije ga zaboravio. U portugalskom gradiću Santa Maria da Feira, udaljenom više od 2000 kilometara od Zagreba, Tonel je napuštao stadion lokalnog drugoligaša s kojim se plasirao u 2. kolo kupa kada je zastao s nevjericom. S flasterom iznad oka i krvavim dresom s brojem 13, posljednji je napustio svlačionicu pa uz smijeh uzviknuo: “Ovdje se udara baš kao u hrvatskoj ligi!”.
Zvali ga iz Malezije i Kolumbije
Kako je Tonel završio u drugoj portugalskoj ligi,u Feirenseu?
– Kada sam u prosincu otišao iz Dinama, imao sam ponude iz Malezije i Kolumbije, kamo mi je bilo nemoguće otići, ha, ha! U Europi mi je, pak, jedina opcija bila Portugal jer sam se htio vratiti doma zbog supruge i djece. Potpisao sam za Beira-Mar, no stvari su krenule loše. Ozlijedio sam se pa nisam igrao tri mjeseca, a klub je zatim ispao u drugu ligu. Imao sam ponudu jednog prvoligaša, ali to je bilo daleko. Da nije bilo ozljede, imao bih više ponuda, no u Portugalu je takav mentalitet. Ako si stariji od 31 godine, i još se k tomu ozlijediš, otpišu te. Feirense je, pak, klub ozbiljnih ljudi s ambicijom ulaska u prvu ligu.
Pa zašto ste otišli?
– Zbog sukoba s trenerom Čačićem. Ni Dinamo ni ja nismo zaslužili da završim tamo gdje me stavio. Među juniore! S njima sam trenirao dva mjeseca utučen što me nije uvrstio za utakmicu sa PSG-om. Čačić je izišao pred novinare a da se meni nije ni obratio. Govorio im je gluposti, izmišljao je da ne želim ostati u Dinamu jer mi je ugovor istjecao za dva mjeseca, da nisam koncentriran niti spreman. Lagao je! To nije bila istina! Umjesto da me pozove i u oči mi kaže što ne radim dobro, otišao je Mamiću. Zdravko ga je pitao zašto je to išao govoriti novinarima. Umjesto mene u momčad je stavio Antu Puljića (26-godišnjaka koji je sada u Lokomotivi, op. a.). OK, mladi dečko je dobio priliku. No, ne znam zašto me izbacio, možda je htio imati više domaćih igrača ili je mislio da odlazim. Ante Čačić, beskarakteran lik, trebao je razgovarati sa mnom.
U oproštajnom pismu naveli ste obitelj kao glavni razlog odlaska?
– Na početku se bilo teško naviknuti na život u Zagrebu. Ne zbog ljudi ili stila života, to je bilo fantastično, nego zbog supruge. Bila je trudna, a pet dana nakon dolaska je rodila. To su bili teški trenuci jer nije bila sretna životom u Babonjićevoj ulici, gdje sam našao stan. Bila je sama s troje djece, a to joj je bio prvi odlazak iz Portugala, k tome još s bebom. A onda se pojavio trener koji me poslao među juniore. Tada sam odlučio. Bila je situacija “ili ja ili Čačić”. Jedan je morao otići. Zdravka tu potpuno razumijem, to je, uostalom, dio nogometa.
Nakon devet poraza, od čega pet u Ligi prvaka, Mamić je smijenio Čačića, gotovo u isto vrijeme kada ste odlazili?
– Dok je Čačić još bio tamo, Zdravko mi je nudio novi ugovor, pod drukčijim uvjetima, financijski slabiji. Doduše, nikada nismo došli do razgovora oko brojki jer sam već bio odlučio otići. Zatim je podmirio sva dugovanja, a na kraju mi se učinio tužnim što odlazim.
Turcima nisam vjerovao
Kakav je bio odnos s Mamićem?
– Rado se sjećam Zdravka i Zorana te svih ljudi u Dinamu, prema meni su se lijepo odnosili. Nekoliko dana uoči zatvaranja tržišta, 27. kolovoza 2010., bio sam u vlaku za rodno mjesto te sam razmišljao ostati još godinu dana u Sportingu iz Lisabona. Tada me nazvao menadžer Danko Đikić. Predstavio se i rekao da je razgovarao s mojim agentom te upitao što mislim o dolasku u Dinamo. O klubu sam ponešto znao, no bacio sam se na internetsko istraživanje. Kada sam, pak, došao doma, posjetio me čovjek iz Turske ponudivši mi veći novac ako odem u Trabzonspor. No, u Turskoj ti obećaju jednu stvar, a kada dođeš, dobiješ nešto drugo. S Dankom sam razgovarao u ponedjeljak, a već sam u srijedu bio u avionu za Zagreb. Dočekavši me na Plesu, rekao je: “Ovdje ćeš ostati jer ćeš se sigurno svidjeti Zdravku, ha, ha! U prostorijama me dočekao i trener Vaha te smo sve brzo dogovorili.
Kako je bilo raditi s Vahom?
– On je metodičan, drži se filozofije - ići po pobjedu od 1:0. Kod njega nema spektakla, nema predstave. On je potpuna suprotnost Playstationu, ha, ha! Nikada ništa ne mijenja. Ima trenera koji ti kažu “pazi na ovog igrača, on je dobar u tome i tome”, ali ne i Vaha. Iako je bilo teško, volio sam s njim raditi.
A onda je došao sada osporavani Jurčić?
– Kruno je radio dobar posao, jako je dobro poznavao klub, Zdravka, Zorana, znao je što se traži, bio je pun energije. No jedan trener ne bi trebao ostati dulje od dvije-tri godine u klubu jer mu riječi gube snagu. Više nema utjecaj da mijenja stvari. A pogotovo ako se trener vraća dva, tri puta u isti klub. Branka Ivankovića ne poznajem, ali mislim da ima isti problem. Pa ni José Mourinho u Chelseaju više nema onu moć, pa je izgubio Superkup i prvu utakmicu Lige prvaka.
O posljednjem treneru Čačiću sve ste rekli?
– Nije govorio engleski pa se teško sporazumijevao sa strancima. S Vahom sam razgovarao na francuskom, a s Jurčićem na engleskom. No, greška je bila razbijanje svlačionice. Bilo je puno nezadovoljnih, a sjećam se i kako je Vida loše reagirao na bočnu poziciju. U svlačionici je mene, izbačenog iz ekipe, optužio za domaće ispadanje iz Kupa od Zadra!
Tko vam je to dojavio, s kime ste se od igrača najviše družili?
– Nema jednoga za kojeg bih rekao da ga volim više od ostalih. Nećete ni od koga čuti da mu nisam drag. Naravno, s nekima sam više razgovarao, prije svega s Argentincima Calellom i Ibañezom jer smo govorili sličnim jezikom, no bio sam super i s Vidom, Kelavom, Krstanovićem, Beqirajem, ma sa svima!
>> Tonel: Vrsaljko mora van jer stagnira, a Halilović je veliki talent
Sammir nije imao ni ponuda...
A sa Sammirom? Jedino ste vas dvojica govorili portugalski?
– On je dobar momak, no ima problema s pićem i ženom u Brazilu. Premda govorimo portugalski, nismo se zbližili jer su naši stilovi života drugačiji. Ja sam obiteljski čovjek i nakon treninga idem doma djeci. On pak vodi nesportski život, pije, te sam sa sobom mora raščistiti kako dalje. Sammir je svaki vikend, nekad i usred tjedna, izlazio do pet ili šest ujutro, a onda dolazio pijan na trening. OK, ako se želiš napiti, učini to! Uzmi jednom slobodno i napij se. Ali nemoj to stalno raditi! Njegovo ponašanje negativno utječe na momčad.
Pa jeste li vi osobno i igrači razgovarali s njime?
– S njim je teško razgovarati, on nije netko tko se integrira u grupu, uvijek se izdvajao. Svi smo mu savjetovali da se promijeni, no nije htio slušati. Igrači su zatim shvatili da se on ponaša jednako, govorili mu ili ne. Naravno, svatko ima pravo na privatni život, no potrebno se kontrolirati jer se uništava imidž kluba. Dinamo znači puno ljudima u Zagrebu i Hrvatskoj. I to treba poštivati.
Kako je Mamić reagirao?
– Zdravko mu je puno pomogao da uđe u reprezentaciju, sredio mu putovnicu, pripremio ga za transfer... Dobro, štitio ga je jer je u njemu vidio potencijal, važnog igrača, a nakon što ga je dvaput kaznio uzevši mu velik novac, on je nastavljao po istom. Nije mu stalo. Teško je s takvim igračem. Tako nešto nikada nisam vidio u svojoj karijeri, u Portugalu je to nezamislivo. No meni ga je žao. Uništava veliki potencijal, a vrijeme mu curi.
Je li bilo ponuda za Sammira kada ste vi ondje bili?
– Uvijek se nešto špekuliralo, ali mislim da nikada nije stigla konkretna ponuda.
>> Šimunić se oglasio: Na Marakani je do 81. minute igrao majstor
Kako vidite ulogu kapetana Josipa Šimunića?
– Joe je istinski profesionalac, on je vrh! Pristojan je, sjajna osoba... Polako gubi fizičku snagu, što je normalno s obzirom na godine, ali nitko mu ništa ne može prigovoriti. Prvi dolazi na trening, a posljednji odlazi kući. Uvijek je tamo, žestoko radi, autoritet je kojeg svlačionica poštuje. Bilo mi je zadovoljstvo stajati uz njega na terenu.
Puno se govori o njegovu isključenju protiv Srbije.
– I ja bih pokosio Sulejmanija da sam bio na njegovu mjestu. Uopće ne razumijem zbog čega toliko vike oko toga. Pa da ga nije srušio, Hrvatska bi vjerojatno izgubila, a onda bi ga svi označili krivcem! Bile su posljednje sekunde, iznimno brz igrač pokušao je proći, učinio je što je morao. To je normalno u nogometu, pa nije Joe išao s namjerom da ozlijedi suparnika.
Kako ste se vi nosili s Mamićevim upadima u svlačionicu?
– Često je ulazio, objašnjavao gdje su pogreške, psovao je... Naravno, nikada nikoga nije udario, ali rječnik mu je bio agresivan. Ali to je OK, ha, ha! Zdravko je emotivan momak, nije on osoba koja će mirno s tribina promatrati kako se stvari loše odvijaju. Stalo mu je do pobjede, do uspjeha i to nastoji na osebujan način prenijeti na momčad. Naravno, nije uobičajeno da on to radi umjesto trenera, no od početka sam prihvatio da stvari tako funkcioniraju pa mi je bilo normalno i u redu. Sjećam se da je Vaha loše reagirao, ha, ha!
Predsjednici su uvijek na udaru
Loše reagiraju i Bad Blue Boysi?
– U Zagrebu su navijači fanatični, u gradu, na ulici, svi vole Dinamo. Ali taj sukob... Teško mi je razumjeti primjedbe na vođenje kluba koji je igrao Ligu prvaka i koji je prvi. Ne znam kontrolira li Zdravko sve, ali opet, normalno je da predsjednici kontroliraju i da su na udaru. Mi igrači o tome smo razgovarali i nikada nam nije bilo zabranjeno pozdraviti BBB. Zoran nas je jednom poslao da ih pozdravimo i približimo klubu. Nama je nedostajala podrška navijača!
Pratite li nastupe Dinama?
Naravno! I danas strepim u svakoj utakmici iako nisam na terenu. Eto, nekad osjećam da sam trebao ostati dulje u Hrvatskoj. I budem tužan. Cijeli život ću se sjećati trenutaka provedenih u Zagrebu. Dinamo nije bio karijera, on je za mene bio obitelj. A nju voliš.