Prof. dr. Ivan Begovac, predsjednik Hrvatskog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri HLZ-u, zabrinut zbog dramatično pogoršanog mentalnog zdravlja djece i mladih, inicirao je tematsku sjednicu saborskog Odbora za zdravstvo o stanju dječje i adolescentne psihijatrije, održanu u četvrtak, koja je već odazivom i jačinom sastava pokazala koliko je ova tema goruća. Na sjednicu su se, među ostalima, odazvali dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević, ravnatelj Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj prof. dr. Goran Roić, pročelnica Gradskog ureda za zdravstvo Lora Vidović, predstavnici ministarstava zdravstva, socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja i MUP-a i mnogi drugi, a sjednicu je organizirala predsjednica Odbora dr. Renata Sabljar Dračevac.
Jeste li zadovoljni sjednicom? Koje su se teme kristalizirale kao ključne?
Više sam nego zadovoljan jer su se okupili vrhunski stručnjaci i predstavnici raznih institucija s visokom razinom odlučivanja. Razgovaralo se o potrebi za boljom koordinacijom svih uključenih u područje dječje psihijatrije jer je to od nacionalne važnosti. Ima izvrsnih stručnjaka u sustavu, ali oni nisu dovoljno povezani. Javnost, ali i brojni stručnjaci ne znaju da je dječja psihijatrija od 2011. specijalizacija odvojena od odrasle psihijatrije i da ima svoje specifičnosti, na primjer intenzivan rad s roditeljima i specifičnosti dijagnostike. Predugo je dječja psihijatrija "nevidljiva" struka jer je institucije nisu prepoznale kao zasebnu djelatnost. Ako postoji zasebna specijalizacija, za očekivati je da postoji i samostalno vođenje ove djelatnosti. Međutim, to nije slučaj.
Poznato je da djeca ponekad spavaju na madracima na podu u Kukuljevićevoj, da cijela Dalmacija nema nijedan krevet na dječjoj psihijatriji…
Razgovaralo se o proširenju stacionarne djelatnosti i prostornih kapaciteta, koji su bili nedostatni i prije COVID krize. Ukupan je broj kreveta na dječjoj psihijatriji u Hrvatskoj oko 60, a stručna je procjena da bi ih trebalo biti dvostruko, oko 120. Naglasak je na četiri regionalna KBC-a, ali stvari se vrlo sporo operativno mijenjaju, što nije dopustivo.
S obzirom na to da su se sjednici odazvali predstavnici Ministarstva zdravstva, jesu li se mogla čuti konkretna obećanja?
Predstavnici Ministarstva dali su veliku podršku dječjoj psihijatriji (!), što nam je jako važno. Međutim, operativno gledano, nisu se dali jasni rokovi. Većina sugovornika jednoglasna je u tome da nešto treba učiniti danas, a ne raditi neke srednjoročne planove. Zahtijevali smo jasne mjere koje trebaju krenuti odmah jer smo već u kašnjenju. Prof. dr. Roić, ravnatelj Klinike za djecu u Klaićevoj, naveo je da je Klaićeva dugoročno unajmila jedan prostor za potrebe dnevne bolnice za dječju psihijatriju i zaposlila stručnjake koji su u ovom trenutku bili dostupni, psihologe, logopede, edukatore, rehabilitatore itd. To su kvalitetni iskoraci, koji su učinjeni odmah. Zahtijevali smo također veću fleksibilnost i operativnost Ministarstava, kao i ravnatelja pojedinih ustanova. Jasno je, međutim, da se ništa neće ostvariti ako se radi iz redovitih sredstava. Ako se odluči za neki projekt, moraju se osigurati dodatna sredstva.
U Hrvatskoj nedostaje oko pedeset dječjih psihijatara?
Trenutačno radi 56 dječjih psihijatara, odnosno psihijatra koji se bave djecom, a potrebno ih je oko 120. Raduje što imamo 17 mladih specijalista dječje psihijatrije, koji su završili kurikulum po novom programu. Imamo i 25 specijalizanta dječje psihijatrije. KBC Zagreb ima osam specijalizanata, KBC Split šest i bolnica u Bjelovaru dvoje, što je za pohvalu. Međutim, neobjašnjivo je da KBC Rijeka ima samo jednog specijalizanta i KBC Osijek samo dva. Potrebna je dodatna koordinacija ravnatelja da raspišu specijalizacije, kao i senzibilizacija cijelog društva i javnosti – na čemu se radi premalo – kako bi se postiglo da, kada se dogode problemi, svi budu spremni te probleme razriješiti.
Mogu li pomoći druge struke, psiholozi, logopedi, rehabilitatori…?
Naravno da mogu. Međutim, kad vam dođe dijete, najprije ga morate liječiti! Govori se o promociji i prevenciji, a ne radi se dovoljno na liječenju! Recimo, Goljak i Suvag su izvrsne ustanove koje zapošljavaju brojne kolege iz suradnih struka, ali najprije se postavlja dijagnoza. Jer, što ćeš liječiti ako se ne zna dijagnoza?! Važno je također znati da neke terapije traju dulje i da su i zbog toga potrebni veći bolnički kapaciteti. U dječjoj psihijatriji najvažnija je metoda liječenja upravo psihoterapija, međutim, nekada će potrajati neko vrijeme da dođe do emocionalnog poboljšanja i promjena. Na primjer, anoreksija nervoza liječi se nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Važno je i rano prepoznavanje bolesti jer rana detekcija i rano liječenje daju najbolje rezultate baš kao i u onkologiji, pogotovo kad je riječ o anoreksiji nervozi, poremećajima iz spektra autizma i depresiji.
Koje su dijagnoze kritične u ovom trenutku?
Depresija, pokušaji suicida, samoozljeđivanje, djeca s neurorazvojnim poremećajima, djeca s autističnim poremećajem i djeca iz domova. Postoji veliki prostor za poboljšanje liječenja svih ovih stanja. Na primjer, trebalo je osnovati pet dijagnostičkih centara za djecu s autističnim poremećajem, ali to se još uvijek nije dogodilo.
Dječje psihijatrijske poremećaje prati stigma kao i kad je riječ o odraslim pacijentima s mentalnim bolestima?
Velika je stigma i sram imati kao dijete i adolescent psihičke poteškoće, odnosno biti roditelj djeteta, na primjer, s depresijom ili djeteta koje ima suicidalne misli. Koji će roditelj javno progovoriti to da ima dijete s psihičkim poteškoćama? Pravobraniteljica za djecu ovdje ima veliku ulogu kao zagovornica onih nevidljivih i bespomoćnih. Potreban je veliki rad u javnosti na umanjenju stigme i diskriminacije. Dandanas se samo oko trideset posto djece s mentalnim poteškoćama uopće obrati stručnjacima.
VIDEO: Prosvjed dostavljača Wolta na Trgu bana Jelačića
Pa narovno da je pogoršanje mentalnog zdravlja djece i mladih,kad ih filaju da više ne znaju što su ,dječaci ili djevojčice ili geyevi,naravno da djeca su zbunjena