Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman triput je biran za predsjednika Hrvatske: prvi put za predsjednika Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske u Saboru nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, a onda još dvaput na neposrednim izborima, 1992. i 1997. godine. Na prvim predsjedničkim izborima Tuđman je pobijedio već u prvom krugu s osvojenih 57 posto glasova. Drugi je bio Dražen Budiša, predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), u to vrijeme druge stranke u zemlji, s osvojenih 22 posto glasova. U to vrijeme nitko nije imao izgleda protiv Tuđmana, a to se nije promijenilo ni na izborima 1997. godine, na kojima je Tuđman ponovo uvjerljivo pobijedio u prvom krugu.
Kontrolirao sve procese
Tada je imao samo dva protukandidata, Zdravka Tomca (SDP) i Vladu Gotovca (HSLS). Tuđman je tada osvojio još više glasova nego prvi put – 61 posto. Tomac je na tim izborima osvojio pristojnih 21 posto glasova, a upravo je taj uspjeh pokazao da je SDP prevladao krizu u kojoj je bio u prvoj polovici devedesetih i da ponovno zauzima mjesto vodeće opozicijske stranke.
Gotovac je osvojio 18 posto glasova, a jedan od ključnih događaja te predsjedničke kampanje bio je brutalan napad časnika Hrvatske vojske na Gotovca na predizbornom skupu u Puli. Osvojeni mandat prekinut je Tuđmanovom smrću dvije godine kasnije, nakon čega su u siječnju 2000. godine održani prvi izvanredni predsjednički izbori.
Tuđman je dominirao hrvatskom politikom devedesetih godina, a tadašnji politički sustav bio je dizajniran prema njegovim željama i potrebama. Iako je sustav formalno bio polupredsjednički, projektiran po uzoru na francuski polupredsjednički sustav, predsjednik je čvrsto držao sve poluge vlasti i kontrolirao gotovo sve procese u zemlji, od političkih pitanja pa sve do sporta, kulture, društva...
Ključ tadašnje Tuđmanove moći, osim u širokim ustavnim ovlastima, ležao je u činjenici da je tadašnji predsjednik države istodobno mogao biti i šef stranke koja je imala parlamentarnu većinu, pa mu zapravo u tom trenutku i nisu bile potrebne ustavne ovlasti da bi odlučivao o svemu. Čak i u predsjedničkom sustavu predsjedniku bez parlamentarne većine nije lako vladati, o čemu svjedoče i aktualni problemi s kojima se suočava američki predsjednik Donald Trump, protiv kojeg je demokratska većina u Zastupničkom domu Kongresa pokrenula opoziv, koji će ostati trajna mrlja na njegovu predsjedničkom mandatu.
I polupredsjednički i predsjednički sustavi u razvijenim demokracijama temelje se na trodiobi vlasti i funkcionirajućem sustavu provjera i ravnoteža, koje je Tuđman u hrvatskom polupredsjedničkom sustavu devedesetih godina često narušavao svojim viđenjem jedinstvene “državne politike”, koja se nije previše obazirala na demokratska načela, osobito u drugoj polovici devedesetih, kada dolazi do slabljenja institucija, urušavanja demokratskih standarda i Tuđmanova odbijanja priznavanja rezultata lokalnih izbora u glavnom gradu Hrvatske.
Tuđman se nijednom u svoja dva predsjednička mandata nije morao suočiti s “oporbenom situacijom” u Hrvatskoj, s obzirom na to da je cijelo vrijeme njegove vladavine HDZ imao parlamentarnu većinu, tako da se samo može spekulirati kako bi Tuđman reagirao da je protiv sebe imao saborsku većinu.
Na prvim izvanrednim predsjedničkim izborima nakon Tuđmanove smrti 2000. godine pobjeđuje Stjepan Mesić, koji je izabran u drugom krugu. Mesić, kandidat HNS-a i nekoliko stranaka centra, u prvom krugu dobiva 41 posto glasova, a Dražen Budiša, kandidat koalicije HSLS-a i SDP-a, koja je pobijedila na trećesiječanjskim izborima, 28 posto. Mate Granić, koji je bio prvi kandidat HDZ-a koji nije uživao njegovu punu potporu, bio je treći s 22 posto, čime je HDZ, i to za sljedećih 15 godina, odnosno tri predsjednička mandata – izgubio Pantovčak.
Pogledajte posebnu emisiju Večernjeg lista o izbornim rezultatima:
U drugom krugu Mesić pobjeđuje Budišu s osvojenih 56 posto glasova, a iz Budišina poraza niknula je klica koja će kasnije prouzročiti mnoge nesporazume u koaliciji SDP-a i HSLS-a. Budiša, koji je računao na predsjedničku dužnost, odjednom se zatekao bez funkcije, za što je krivio i mlaku potporu SDP-a. Kasnije je ušao u Vladu, ali ni to nije riješilo problem između Ivice Račana i Budiše, koji su se na kraju razišli zbog Haškog suda.
Predsjedničke ovlasti
Nakon Tuđmanova desetljeća, Mesić je nastupio kao veliki detuđmanizator, iako se kasnije oštro borio protiv smanjenja predsjedničkih ovlasti, što je bila jedna od ključnih odluka tadašnje Račanove Vlade, koja je definirala predsjedničku dužnost do danas.
Ustavnim promjenama smanjene su predsjedničke ovlasti, čime je napravljen korak prema čistom parlamentarnom sustavu, iako taj proces nije dovršen. Mesić na izborima 2005. godine u drugom krugu protiv kandidatkinje HDZ-a Jadranke Kosor, prve žene u drugom krugu predsjedničkih izbora, osvaja još jedan mandat, a na izborima koncem 2009. godine kandidat SDP-a Ivo Josipović u drugom krugu pobjeđuje Milana Bandića.
Josipović postaje prvi predsjednik koji ostaje bez drugog mandata na šestim predsjedničkim izborima koncem 2014. godine, kada ga tijesno pobjeđuje kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, iako je Josipović u drugi krug ušao s minimalnom prednošću. Grabar-Kitarović postaje prva žena na predsjedničkoj dužnosti, ali i prva kandidatkinja HDZ-a koja je pobijedila u predsjedničkoj utrci nakon Franje Tuđmana. Na početku aktualne predizborne kampanje ponovno je otvorena rasprava o predsjedničkim ovlastima, i to u pravcu širenja predsjedničkih ovlasti, iako se u Europi bilježi suprotan trend smanjivanja ili odricanja od korištenja širokih predsjedničkih ovlasti.
Svi bili komunisti pa postali fašisti pa opet komunisti. Sve po potrebi.