Konačno je završen i otvoren Čiovski most, a naša nogometna reprezentacija sa Svjetskog prvenstva vratila se sa srebrom. Ne mogu zamisliti bolji početak tjedna!
Premijer Plenković pojavio se na otvaranju mosta koji je Trogiranima ono što je Pelješki Dubrovčanima i baš mi je drago što je odolio primamljivu zovu reflektora i nije, poput predsjednice, otimao pozornost istinskim junacima koji su za hrvatski ugled u svijetu u mjesec dana napravili više nego sve političke garniture zajedno u posljednjih 20 godina.
Lijepo je kad se poglavar države raduje sa svojim pukom, ali moglo je proći i bez držanja za ruku s Macronom, žvakanja žvake i grljenja mokrih Francuza jer nije pošteno što su svjetski mediji veći broj naslova posvetili Kolindi Grabar-Kitarović nego onima koji su ginuli na travnjaku. Ipak, njezin show neki i hvale, a svima nam je bilo jednako degutantno gledati Ivu Sanadera kako na poziv HNS-a u Moskvi navija za reprezentaciju države koju je opljačkao. Ali, kada sve prođe, osim svjetskog srebra, ostat će zapamćeno kako je hrvatski narod veličanstveno i bez ijedne mrlje dočekao svoje vatrene junake. Zadivili smo cijeli planet, zasjenili francusko zlato i osvojili simpatije cijelog svijeta. Kada smo zajedno, kada svi u istom trenutku imamo isti cilj, u stanju smo nadigrati najbolje, nadjačati najjače, ma što – možemo zaljuljati zemlju i zatresti planet kao što se tresao kada je Mandžukić dao gol Englezima i kada je zadnji zvižduk označio da smo u finalu. Sada znamo, kompleksi manje vrijednosti, siromaštva, korupcije i lopovluka u državi na začelju Europske unije nametnuli su nam oni nesposobnjakovići koji su nas tu smjestili. Nisu samo naši nogometaši svjetsko čudo, dokaz da i David može biti bolji od Golijata. Svjetsko smo čudo svi mi. Cijeli svijet se ne može nadiviti ovolikoj pozitivi koja pršti iz Zagreba, Zadra, Splita, Vinjana Donjih, Slavonskog Broda, iz svakog kutka Lijepe Naše kockaste kiflice. Pola milijuna ljudi na ulici, a policija nije imala posla!
Pljeskali su čak i oni koji su nas do jučer uvjeravali da je svuda bolje nego doma, da samo nesposobni i glupi ostaju u opljačkanoj i korumpiranoj državi kojom vladaju okamenjene političke strukture.
Ali, kako vrijeme prolazi i euforija se stišava, dižu glavu i oni kojima smeta što su vatreni pozvali Thompsona i slavili uz „gene kamene“ kao i oni koji se usuđuju zamjeriti im jer su navijali za Novaka Đokovića. Zar je to bitno? Neki među nama su ili zločesti ili su slijepi. Ništa se bolje nije moglo dogoditi za mentalno zdravlje naše napaćene nacije. „Djeca rata“, kako su svjetski mediji nazvali naše vatrene junake, pokazala su dokle nas može dovesti izvrsnost, ali zahvaljujući zajedništvu, skromnosti pa i poniznosti, kako kaže Zlatko Dalić, vođa koji je uspio jer je znao kako potaknuti svjetske veličine da ne igraju za sebe, već jedan za drugog. Ovakvi smo kada smo tim. Pobjeđujemo ili poraz primamo uzdignuta čela. Jer znamo da se nemamo čega sramiti.
Gledajući ozarenu mladost ogrnutu hrvatskim zastavama, znamo da nismo nacija bez budućnosti.
Mogu oni stišati Thompsona i isključiti mu mikrofon, mogi i otjerati reprezentativce s pozornice, ali ne mogu ušutkati onih 550 000ljudi . Znaju smradovi da je tih 550000 dovoljno da ih pomete s lica zemlje jednom zauvijek. Sve njih i SDP i HDZ i ostale luftiguze, krpelje, parazite koji već desetljećima pljačkaju našu domovinu. Zato su se tako uskomešali. Strah od naroda. I i trebaju se bojati svi ti tobože antifašistički , a zapravo antihrvatski izrodi.... skup s večernjakom