Hrvatska je zemlja, koja, naravno, ima Ministarstvo financija, pa onda i ministra financija. Ministar ima pravo na ministarsku plaću, na službeni auto, službenu karticu itd., ali valjda i neke obaveze. Ali, odnos prema obavezama je u najmanju ruku nonšalantan. Tako su hrvatski samostalni umjetnici još u ožujku ove godine tadašnjem ministru, supersimpatičnom i naoko svima dostupnom Slavoncu Zdravku Mariću koji je bio i potpredsjednik Vlade, pisali pismo u kojem traže da im država vrati koeficijent za obračun osnovice za uplatu mirovinskog i zdravstvenog doprinosa s 0,8 na 1,2. Taj je koeficijent smanjen još 2009. godine kao dio antirecesijskih mjera i uvođenja posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke. Iako su antirecesijske mjere odavno ukinute i odavno već nema posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke, hrvatskim samostalnim umjetnicima koeficijent je ostao zacementiran na recesijskih 0,8 posto. I dok su drugi građani uživali u hrvatskom privrednom napretku, koji je posebno očit otkad je na čelu hrvatske Vlade veliki gospodarski reformator Andrej Plenković, samostalni umjetnici ostali su u stalnoj krizi, potpuno imuni na nevjerojatan hrvatski gospodarski napredak koji je, naravno, posljedica i ulaska u Europsku uniju. Protiv tog, malo je reći, ponižavajućeg tretmana države prema samostalnim umjetnicima bunila se u međuvremenu, i to nekoliko puta i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, bunili su se i sami samostalni umjetnici pojedinačno i grupno, potpisivali su i peticije, ali ministri financija su ostali nijemi. Ponašali su se poput one splitske sfinge s Peristila. Nisu ni trepnuli. Dapače.
Na pismo koje su im samostalni umjetnici poslali još u ožujku, nisu niti odgovorili, pa je na adresu Ministarstva financija otišlo novo pismo i to na svete ruke novog ministra financija, koji, doduše, nije postao i potpredsjednik Vlade, dakle na Marka Primorca. Možda će Primorac kao osoba koja je prije ministarske fotelje bila profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu pokazati više pristojnosti od supersimpatičnog Marića pa će umjetnicima i odgovoriti na njihovo pismo. I obrazložiti im zašto njima još uvijek traje recesija, i to u državi koja se iz dana u dan hvali sve većim i većim gospodarskim iskoracima, mjerljivim čak i u usporedbi s drugim, puno razvijenijim zemljama Europske unije. Istina. Samostalni umjetnici kojima država plaća obavezne doprinose nisu svima simpatični. Javnost tako često uz puno halabuke propituje činjenicu da država obaveze plaća i onim umjetnicima koji na tržištu u nekim posebnim prilikama (kao što su to novogodišnje gaže) mogu doista zaraditi za običnog građanina enormne svote, a onda se s državom cjenkaju oko koeficijenata koji su, za školovane i talentirane ljude zapravo izrazito podcjenjivački. No, među samostalnim umjetnicima ima jako puno onih čiji se trud i talent jednostavno ne mogu potvrditi na tržištu kakvo, što se umjetnosti i kulture tiče, imamo u Hrvatskoj.
Nemoguće je u Hrvatskoj, primjerice, živjeti samo od pisanja umjetničkih djela. Pa naši pisci predaju hrvatski jezik u gimnazijama, pišu bjesomučno u novinama, bave se sportom, rade na baušteli po Njemačkoj, sviraju instrumente, osnivaju svoja kazališta u inozemstvu, rade na televiziji ili radiju, postaju stručnjaci za marketing ili autori reklama... A ako i dočekaju mirovinu kao članovi Zajednice samostalnih umjetnika, onda ih očekuje mirovina od 1700 kuna, bez obzira na visoku školsku spremu. A možda će na to, kako je to u saborskom govoru neki dan izjavila zastupnica Urša Raukar Gamulin, dobiti i dodatnih 500 kuna, ako im Sabor potvrdi da su dali poseban doprinos hrvatskoj umjetnosti. S takvim mirovinama su do svoje smrti životarili i neki od najvećih hrvatskih umjetnika čiji je rad bio neupitan velikoj većini građana Hrvatske.
A naravno, imamo i važne umjetnike koji uopće nisu stekli status samostalnog umjetnika, a da bi mu država plaćala doprinose makar i po najnižim koeficijentima, ali to je sada već jedna druga tema. Nedavno sam imao intervju s crnogorskim književnikom Andrejom Nikolaidisom koji je, iako relativno mlad (nema još ni pedeset godina), u Crnoj Gori dobio status umjetnika od osobitog značaja koji mu donosi i mjesečnu naknadu. Bravo za Crnu Goru. A kada će Hrvatska tim putem? I hoće li aktualni hrvatski ministar financija barem naći vremena kako bi odgovorio na službeni dopis Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika koja ga je samo uljudno zapitala zašto samostalni umjetnici još uvijek ispaštaju zbog antirecesijskih mjera koje su uvedene još 2009. godine? U vrijeme nekih drugih premijera i ministara financija koje je možda i bogohulno spominjati.