Sanaderu nikad nije znao reći ne, a crveni obrazi otkrivali su kad laže

"Ne pada mi na pamet da svoju poštenost, iskrenost, ono što jesam, pokušavam braniti na način da se skrivam iza pozicije saborskog zastupnika. Ako sam ja najveći kriminalac u ovoj zemlji, onda blago ovoj zemlji!" Tim se riječima Damir Polančec 30. listopada 2009. godine oprostio od funkcije potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva. Nije smijenjen, podnio je pisanu ostavku koju je objavio nekoliko dana nakon što ju je podnio. Ostao je član Predsjedništva HDZ-a, a na jednoj od sjednica na odstupanju mu je zahvalila i stranačka šefica Jadranka Kosor. Povukao se u idilu obiteljske kuće u središtu Koprivnice i, ako je ispunio obećanje dano supruzi Jasminki, tri je mjeseca kuhao i spremao po kući ne bi li joj se odužio za sve ono što je ona morala činiti dok je on bio jedan od najmoćnijih političara u zemlji.

Taman se uspio dva mjeseca odmoriti od kuhače i usisivača, a u medijima su krenule priče o novim poslovnim pothvatima čovjeka koji je od mladog lava HDZ-a iz 2005. godine uhićenjem postao prototip čovjeka od kakvih ta stranka bježi i zazire.

Kad je 2005. zamijenio Andriju Hebranga u fotelji potpredsjednika za gospodarstvo, nije se moglo ni naslutiti da će mladi, relativno nepoznati političar skončati u istražnom pritvoru. Doduše, priča kaže kako Polančec nikada nije bio prvi izbor Ive Sanadera, već igrač povučen s klupe nakon što je Darko Marinac odbio ući u Vladu.

Bez obzira na to, za HDZ i Sanadera, koji je u to vrijeme bio umiveni HDZ-ovac, eurofil i antipod svome prethodniku Franji Tuđmanu, Polančec je bio izvrstan izbor: mlad, obrazovan, bez repova iz devedesetih, iz kraja koji u stranačkom vrhu nije bio zastupljen. Predviđala mu se blistava karijera, a on je na krilima takvih proricanja od prve sekunde pristajao biti Sanaderov čovjek za sve i svašta. Pravi vojnik partije pod punom ratnom spremom.

Prvo vatreno krštenje imao je niti tri mjeseca nakon instaliranja na Markov trg. Gazda mu je namijenio prvosvibanjski govor u Maksimiru pred tisućama radnika, a on je to bez problema prihvatio.

Taj 1. svibnja 2005. godine u Maksimiru pamtit će se po nezapamćenom i neponovljenom urlanju, neugodnom dobacivanju i vrijeđanju Damira Polančeca. Na svaku njegovu riječ radnici su imali pet ili šest uvreda. Tada je javnost prvi put vidjela crvene obraze potpredsjednika koji odaju nervozu i ljutnju. Neki će reći da su rumeni obrazi Damira Polančeca bolji detektor laži od bilo kojeg suvremenog aparata. Bila je to situacija nakon koje bi pokleknuli i iskusni političari, no neiskusnom, ali ambicioznom Polančecu to nije bio nikakav problem. Svoj je govor odradio do posljednjeg slova.

Očajan komunikator

Komunikacija s nezadovoljnim masama nikad mu nije bila jača strana. Kad je lani nakon višesatnih pregovora u Ministarstvu poljoprivrede postignut dogovor koji je odblokirao Zagreb iz ralja traktora, stao je pred nezadovoljne seljake i nije se mogao suzdržati. Poznatih rumenih obraza, nije se dao seljacima: ajde zašuti, kaj se ti javljaš... I kao da je u tome uživao. Jadranka Kosor tada se htjela povući i prepustiti seljačkim tribunima da seljacima priopće dobre vijesti, ali Polančec nije želio odustati.

Polančecu nije trebalo puno da pokori sektor za koji je bio zadužen, ali s Podravkom i, mnogo važnije, s podravkašima nikada nje raskinuo vezu. Svaki je slobodan trenutak provodio u Koprivnici, često ga se viđalo s lokalnim moćnicima i poslovnjacima s kojima je dijelom u kumskim vezama.

Polančec je u svojoj sredini, u Koprivnici, bio pojam uspjeha: novca i više nego što je potrebno, stranačka funkcija, prvi čovjek do premijera i ono što jako voli: angažiranje u sportskim klubovima. Njegovi kolege kažu kako su mu ti angažmani u ženskom rukometnom klubu Podravki Vegeti i nogometnom prvoligašu Slavenu Belupu bili iznimno dragi.

Pomagao je i rodnom Đelekovcu. Ljubav prema rodnom kraju i nogometu rezultirala je istragom o nabavi reflektora za lokalno nogometno igralište. Pomalo je gradio kultni status u svom selu, u Koprivnici i Podravini. I danas su rijetki sugovornici u tom kraju koji su spremni javno nešto negativno izgovoriti o Polančecu.

Od 2005. do 2009. godine na horizontu nije bilo problema za Damira Polančeca. Ipak, nije sve bilo idealno. U njegovoj stranici Hrvatskoj demokratskoj zajednici nikada ga nisu do kraja prihvatili, nikada nije uživao apsolutno povjerenje stranačkih magova. I kad je imenovan članom Predsjedništva, bila je to odluka Ive Sanadera, a ne stranke. Dijelu stranke smetalo je naglo penjanje Polančeca na stranačkoj ljestvici dok "oni koji godinama rade za HDZ ostaju po strani".

I ovoga tjedna, kad su ga se de facto odrekli jer je naštetio ugledu stranke, a protiv njega nije podignuta optužnica, pokazali su da nije bitan. Istodobno, u redovima HDZ-a ostaje Berislav Rončević kojemu se već sudi da je državni proračun olakšao za deset milijuna kuna. Njegov klan u HDZ-u je bio isključivo Sanader. Samo Sanader, ne i njegova klika. A u toj situaciji treba biti spreman balansirati na žici iznad kaveza s krokodilima. Sanader je bio i više nego dovoljno zaleđe, ali nakon njegova odlaska Polančec je ostao na vjetrometini. Još neko vrijeme Sanader ga je uspijevao zaštititi, ali otkako je 4. siječnja izbačen iz stranke, i to je malo zaštite nestalo. Doduše, i prije toga Polančeca su, više zbog stranke nego zbog osobe, prigrlili dežurni zaštitari svega što je stranačko koji su prilično mlitavo i mlohavo branili HDZ-ovca kojega zli mediji i oporba napadaju.

Zaštitu je Polančec vratio uslugama: kad su se, nekoliko mjeseci nakon Sanaderova bijega na pučinu, ministri žalili da ih bivši šef maltretira pozivima, Polančec je šutio i vjerojatno slušao savjete čovjeka kojemu jedinome može zahvaliti na karijeri u visokoj politici. I kad su mediji iz dana u dan objavljivali sumnjive poslove za koje je Polančec, ako već u njima nije izravno sudjelovao, morao znati, jednu podršku u stranci pružao mu je Sanader.

Nesnošljivost sa Šukerom

Međutim, odnos Sanadera i Polančeca nikada nije bio ni prijateljski ni idealan. Sanader je uvijek bio šef, a Polančec uvijek poslušan pobočnik za gospodarstvo. Bilo je dobro samo kad je sve bilo onako kako Sanader zamislio. Ostatak vremena Polančec je morao plivati protiv struje i rijetko se kad uspio izboriti da nešto bude po njegovu. I kad je imao izvrsne zamisli, teško ih je ostvarivao.

Kad je u premijersku fotelju zasjela Jadranka Kosor, Polančec je nekoliko sekundi mogao normalno disati. A onda je, brujali su kuloari, intenzivirao svoju vječnu netrpeljivost s Ivanom Šukerom. Taj odnos uvijek je bio toplo-hladan, ali korektan. Doduše, neslužbenih proboja informacija nije nedostajalo. A kad je trebalo, bili su najbolji prijatelji. Naravno, na zahtjev voljenog vođe. Pred sami bijeg Ive Sanadera Damir Polančec, govorilo se, uspio je zaratiti i s aktualnom premijerkom, a svojom tadašnjom kolegicom Jadrankom Kosor. Ipak, dobri poznavatelji situacije u Banskim dvorima kažu kako nikakva rata nije bilo. Polančec je s Kosorovom korektno surađivao, posebno otkako je ona preuzela Vladu, a ono što su neki tumačili kao rat navodno je bilo samo odmjeravanje snaga i malo natjecateljskog duha. Da je najvjerojatnije tako i bilo svjedoči i podatak da Jadranka Kosor ni mjesec dana nakon svakodnevnog iznošenja detalja o aferama u koje je Polančec na ovaj ili onaj način bio uključen njega nije smijenila niti ga je na smjenu tjerala. Dala mu je priliku da sam odstupi i tijekom odstupanja u aferu s Podravkom uvuče i Stipu Mesića.