Španjolski premijer Pedro Sánchez dolazi sutra u posjet Hrvatskoj, što je važno jer takvih bilateralnih posjeta nije bilo. Tijekom boravka u Zagrebu sastat će se s domaćinom, premijerom Andrejem Plenkovićem, s kojim će i večerati, a u programu je susret i s predsjednikom RH Zoranom Milanovićem i predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem. Teme razgovora u prvom su redu hrvatske ambicije da kroz ulazak u Schengen i eurozonu završi integracijski ciklus, za što ima podršku Španjolske, no ovo će biti prigoda još jednom utvrditi tu potporu u trenutku kad je svaki glas važan. Pitanje koje povezuje obje zemlje su i migracije – susrećemo se s istim problemom, samo na različitim rutama – i upravljanje migracijama tema je od zajedničkog interesa.
Pandemija i gospodarstvo
Razgovarat će se i o pandemiji, ali, što je posebno važno, i o gospodarskoj suradnji. Druge razmjene mišljenja tiču se Zapadnog Balkana, gdje Španjolska ima specifičnu poziciju s obzirom na to da je jedna od pet država članica EU koje ne priznaju Kosovo i koja je u tom pogledu najtvrđa, prvenstveno zbog svojih unutarpolitičkih pitanja, odnosno situacije u Kataloniji i Baskiji. S druge strane, kad je riječ o Zapadnom Balkanu, Španjolska ima institucionalnu memoriju što se tiče BiH, njezini kontingenti sudjelovali su u mirovnoj misiji u toj zemlji, a njihovi diplomati bili visokorangirani u mirovnom procesu. Naposljetku, tu je i bivši glavni tajnik NATO-a, Španjolac Javier Solana. No s protokom vremena, stvari se mijenjaju pa će Hrvatska i sada iskoristiti prigodu objasniti svoje stavove o susjednoj državi.
Detaljnije će se o BiH, odnosno cijeloj regiji govoriti danas u Sloveniji na summitu EU – Zapadni Balkan. Slovenija je to pitanje, kao predsjedajuća Vijećem EU, stavila na agendu nakon impulsa iz Zagreba, gdje je za hrvatskog predsjedanja održan, nakon dugo vremena, takav summit. Kod pripreme summita iskristalizirala su se dva tabora. Jedan, a među njima je Mađarska, smatra da bi bilo dobro staviti određeni hodogram u tekst završne deklaracije kako bi države imale cilj i on bi, po nekima, bio 2030. No dio država ne želi ni čuti o određenom datumu, odnosno nije im prihvatljivo bilo kakvo vremensko uvjetovanje. Njih predvode Francuska i Nizozemska, ali i Njemačka.
Opasnost određivanja datuma leži u tome da kad se on jednom spomene, a plan se ne ispuni, nastaju veliki problemi. I kod pregovora s Hrvatskom uvijek se spominjao datum, a glavno pitanje bilo je “kada”. Tako je i sada. No treba reći da se kod Hrvatske okviran datum počeo spominjati tek kad je zatvoreno dvije trećine poglavlja, 2010. Države Zapadnog Balkana nisu ni blizu tom koraku. Dodatni je problem – zbog čega je spominjanje nekakvog konvoja, odnosno ulaska u paketu, tek hipotetska situacija, malo vjerojatna iz ove perspektive – taj što je riječ o državama u različitim etapama eurointegracija. Dvije države, Srbija i Crna Gora, sad već pregovaraju dulje nego što je Hrvatska, Srbija dvije, a Crna Gora tri godine, a nisu ni na pola puta, dvije države čekaju otvoriti pregovore, a još dvije, od koju Kosovo i ne priznaje pet članica EU, nemaju ni status kandidata. Slovenija ovakvim pristupom i spominjanjem hodograma želi isprovocirati raspravu koja bi išla dalje od načelne potpore.
Hrvatska fleksibilna
Hrvatska je, pak, fleksibilna. Podržava proces proširenja, ali je naučila biti realna te je svjesna da za dobre pregovore treba suglasnost svih te da je bitno da se veliki dobro osjećaju u tom procesu. A dio njih sada muči pitanje evolucije EU te čak i mogućeg mijenjanja temeljnih ugovora i kapaciteta EU da primi nove članice. No završna deklaracija iz Slovenije, doznajemo, nema samo taj prvi paragraf o datumima na koji je usmjerena pozornost. Deklaracija je jaka i efikasna – u 30-ak paragrafa spominje se ekonomsko investicijski plan za Zapadni Balkan, 30 milijardi eura, COVID, ugovori o zelenoj agendi, roamingu, prometnom povezivanju, jačanju zajedničkog tržišta, političko-sigurnosnoj suradnji, agendi za inovacije i istraživanje te odluku da se summiti EU – Zapadni Balkan redovno održavaju. Svesti cijelu priču na pitanje “kada”, a ne iskoristiti sve mehanizme i mogućnosti, postavlja stvari krivo – prvo treba obaviti posao, a onda će odgovor “kada” doći sam po sebi.