Sandi Šola na čelu je Hrvatskog rukometnog saveza od srpnja 2009., a naš najtrofejniji sport nije nimalo posrnuo u osvajanju medalja na natjecanjima. S tri diplome, jednom s glasovitog njemačkog Heidelberga, postao je i drugi čovjek svjetskog rukometa. Neki ga vide kao nasljednika Hassana Moustafe.
Sa 39 godina Sandi Šola je predsjednik HRS-a, direktor financija Svjetskog rukometnog saveza (IHF), predsjednik Udruženja klubova regionalne SEHA lige, član nadzornog odbora Karlovačke banke, otac tri sina - Marina (13), Frane (11,5) i Nike (5)...
Kako se uopće snalazite među tolikim obavezama?
– Ništa bez kvalitetnih suradnika i podrške obitelji. I u Savezu i IHF-u rade odlični profesionalci, pa se sve stigne. Funkcije su komplementarne i na neki način kao da su došle u paketu, a mislim da je hrvatski rukomet u svemu tome imao veliku korist. Kroz moju funkciju u IHF-u dosta kvalitetnih kadrova iz Hrvatske je dobilo priliku na međunarodnoj sceni, nikad nismo imali više sudačkih parova i delegata na EHF i IHF listama. Dosad je najviše trpjela obitelj, cilj mi je više se posvetiti djeci i supruzi. Iz tog sam se razloga i povukao s izvršne funkcije u banci u nadzorni odbor kako bih imao malo više vremena za obitelj.
U IHF-u ste na poziciji od lipnja 2009., kakva je situacija u riznici?
– Za tri godine mandata utrostručili smo prihode, a upravo ulazimo u nove pregovore o TV pravima i marketingu u kojima nam je cilj to dodatno udvostručiti. Bilježimo rekorde. Profit nam nije temeljna funkcija, ali je bitna jer vučemo cijeli razvoj rukometa. Zbog odličnog stanja financija pokrenuli smo brojne razvojne projekte s ciljem razvoja i popularizacije rukometa na globalnoj razini.
Neki vas vide čak i na mjestu Hassana Moustafe, najmlađi ste član četveročlanog izvršnog odbora IHF-a.
– Bilo bi neozbiljno o tome špekulirati. Ne razmišljam o tome i trenutačno nemam ni vremena za takvu funkciju. Ako se to i dogodi, to neće biti rezultat moje želje, već priznanja drugih. Na takve pozicije dolazi se na poziv i aklamacijom mnogih, nije to rezultat nečije osobne ambicije. Dr. Moustafa sa 68 godina sigurno može odraditi još jedan mandat, posao radi odlično, uz njega sam puno naučio.
A da vam se javi neki očajni premijer i ponudi vam mjesto ministra financija, biste li ostavili sve to?
– Ne bih. Politika me ne zanima. Ima kvalitetnijih ljudi za to.
Kako diše HRS u krizi? Dres je nekad bio pun sponzora, a ostali su samo HEP i Uniqa.
– Stabilni smo, iako su nam prihodi drastično pali, pogotovu od sponzora, ali borimo se. No, krajnje je vrijeme da se povede šira rasprava o financiranju sporta u državi. Kriteriji masovnosti i izvrsnosti morali bi postati presudni, a ne da se financiraju razni hobiji. Ovdje je najveća odgovornost HOO-a koji uporno izbjegava kategorizirati sportove. Pa nelogično je da se ondje nađu neki neolimpijski sportovi i da kroje sudbinu drugima. Pozicija rukometa na sportskom “tržištu“ je dobra i za nas se ne bojim, no bojim se za sudbinu mnogih sportova i klubova jer bez sustavnih rješenja i promjena, ne možemo očekivati međunarodne rezultate kakve smo imali do sada.
Neki bi da i Džomba još igra...
Možda je vrijeme da prestanete čekati pomoć države i pronađete nekog svog Tedeschija? U Europskoj uniji sport ionako neki gledaju kao luksuz, zabavu za šeike i bogate mecene...
– Možda je tako u nekoliko klubova, ali konstatacija ne stoji. Francuski rukometni savez od olimpijskog odbora dobije 7 milijuna eura, Mađari od ministarstva milijune što direktno što kroz porezne olakšice. Možete sport prepustiti tržištu kad ono funkcionira kao u Francuskoj ili Njemačkoj, ali u Hrvatskoj, na tržištu od 4 milijuna ljudi... Neka onda društvo, javnost ili država kažu “ne želimo više sport, neka bude amaterski”. Ali ne zaboravimo da su sportaši i dalje najveći promotori države. Sjetimo se samo Dražena i drugih koji su štrajkali ispred UN-a... Sport je jedina grana u kojoj smo globalno konkurentni. U rukometu imamo dva olimpijska zlata i jednu broncu, svjetsko zlato i tri srebra, dva europska srebra i jednu broncu, imamo svjetske i europske kadetske prvake, mediteranske naslove... Želimo li to i dalje? Onda to netko treba platiti... Tražimo u rukometu svog Tedeschija, ali to nije rješenje. Novca od države i ima, ali je veći problem što je loše raspoređen.
Mislite li da bi rukomet trebao dobivati najviše nakon nogometa?
– A zašto bi nogomet trebao dobivati više? Možda je masovniji, ali nema te rezultate. CO Zagreb je u Ligi prvaka gledaniji od Dinama. O. K., ne očekujem da ćemo dobiti više od nogometa, ali raspolažemo brojkom da u rukometu u raznim kategorijama i uzrastima imamo 26.000 aktivnih igrača u Hrvatskoj. Konkretno, ovog smo ljeta na velika natjecanja slali čak osam selekcija, na troškove putovanja, dnevnice i premije, jer svi su bili pri vrhu, dali smo sigurno milijun eura. Bukić je dobro rekao: “Nama je uspjeh na OI novčana kazna!”.
Zadovoljni ste Golužom?
– Naravno, peto mjesto i dvije bronce, a učinjeno je ono što smo najviše očekivali: pomlađivanje. Gotovo sve druge selekcije su prošle kroz mnogo bolnije tranzicije generacija.
A polufinale OI s Francuskom?
– Teško mogu nešto zamjeriti treneru. Previše je igrača bilo indisponirano. Ne vidim krivicu izbornika. Odigrali smo turnir na najvišoj razini, pomeli smo prvaka Europe s +11.
Zašto Goluža jedini od izbornika najjačih reprezentacija paralelno radi i u klubu? Ušteda ili...?
– Nije ga savez tamo poslao, nego se tako dogovorio s klubom. Nemamo ništa protiv, dok se to ne bude reflektiralo na rezultate reprezentacije.
Hoće li Vori igrati na SP-u?
– Hoće ako ga izbornik pozove. Goluža mi je potvrdio da je Vori na raspolaganju za SP. Igor je sjajan sportaš.
A Balić?
– To je pitanje za izbornika.
Nije li se hrvatski rukomet prelako odrekao Balića? Za mnoge je Ivano rukometni Dražen Petrović. I zamislite situaciju da je Dražen poživio, a da su mu samo jednog dana prestali stizati pozivi iz saveza. Ni hvala, ni oproštajne utakmice...
– Prvo, Ivano je još tu. Veliki sam zaljubljenik u njegovu igru, on je ikona svjetskog rukometa, a hrvatski ga je iznjedrio. Ali, sport je okrutan. Pa i Dražen bi jednog dana prestao. Jednog dana vas jednostavno više ne zovu, nema tu tranzicije. Tako je bilo i s Džombom, Metličićem... I zbog toga imamo kontinuitet rezultata. Pogledajte kakva sad krila imamo – Čupić, Horvat, Štrlek, Ninčević. A neki misle da bi još trebali igrati Džomba, valjda i Smajlagić. Treba prepustiti mjesto mlađima, nema u tome tragedije. Izbornik će odlučiti, neću se miješati.
Ne moramo ići na zlato na SP-u
Dobro, biste li vi htjeli gledati Balića na SP-u u Španjolskoj?
– Ja bih ga htio gledati još barem pet godina, mislim da može igrati. Ali mora kontinuirano nastupati, uz dobro zdravlje i kvalitetnu igru. I on se mora izboriti za poziv, jer želimo uvijek imati najpripremljenije. Ali nisam ja izbornik, pustimo to Goluži...
Jesu li apetiti na SP-u manji nego prije?
– SP 2013. nije nam bitan za OI. Prioritet je razvoj momčadi. Naravno, ne nužno nauštrb rezultata, uvijek idemo na medalju, ali ne mora na svakom natjecanju zlato biti ultimativni cilj. Neka je rad dobar, pa će rezultat doći. A naravno da ne smijemo ispasti u prvom krugu.
U utorak počinje EP rukometašica u Srbiji. Nekad ste imali odlične odnose, a onda su uslijedili napadi na naše navijače u Novom Sadu, beogradski polufinale u kojem je igrom slučaja umjesto hrvatskog stradao igrač Srbije, pa Golužin “film Oluja” na OI koji je izazvao bijes u Srbiji... Bojite li se dočeka?
- Ne. Odnosi su bili dobri i u gorim vremenima. Igrači normalno komuniciraju, mnogi igraju zajedno po klubovima... Istina, bilo je vrlo neugodno u Beogradu, ozračje nije bilo sportsko, ali rukometni čelnici u Srbiji nisu za to krivi. I njima je bilo žao zbog svega. Ne bojim se ičega lošeg na EP-u u Srbiji niti želim novu zlu krv.