Noći su sve hladnije, ugrijat se mogu samo kad se stisnu jedni uz druge. Psi na Žarkovici to dobro znaju, sklupčaju se u svojim kućicama i kontejnerima čim padne mrak.
Čekaju jutro da ih ugrije sunce, da otopi led u njihovim zdjelicama. I svu nadu polažu u nju, ona je tu i kad pada kiša, kad je hladno i puše bura, kad joj se lede kosti. Za nju nema odmora, nedjelje i blagdana. Sandra Sambrailo uvijek je tu, okružena s više od 300 napuštenih pasa Dubrovnika.
Najbogatiji grad u Hrvatskoj upravo zbog Sandre Sambrailo i volontera Društva za zaštitu životinja Dubrovnik može širom otvoriti svoja vrata, jer na njegovim ulicama nema napuštenih životinja. I dok se dive ljepotama grada, ne znaju turisti da su na čelu Grada ljudi koji, po svemu sudeći, ne vole životinje, ali ne mare ni za svoje sugrađane.
Obračun s volonterima
Pokazali su to nebrojeno puta, obračunavali se s volonterima i uz pomoć policije, pokušavali se riješiti životinja na bilo koji način. Samo ne onako kako bi to priličilo Gradu koji si to može priuštiti – da izgrade sklonište za napuštene životinje. I baš zbog njih čuo se vapaj sa Žarkovice, vapaj žene koja više ne može. Ne može sama, a ne može odustati zbog napuštenih i ostavljenih pasa. Jer ako ona ode, što će biti s njima?
- Volonteri koji dolaze, unatoč njihovu trudu, ipak nisu dovoljni za opstanak azila uz radno vrijeme koje traje 24 sata. Od 2004. svaki dan provela sam u azilu, a posljednje četiri godine i svaku noć. Žarkovica je postala moj dom, kontejner u kojem boravim sa psima jedini je zaklon. U njega se sklanjam od bure i kiše, na dasci presjedim noć, bez sna, grijanja, obroka, zahoda. I svega što život čovjeka čini ljudskim.
Ljubav prema životinjama daje nadnaravnu snagu i izdržljivost
Ljubav prema životinjama daje nadnaravnu snagu i izdržljivost, ljubav je uvijek pokretač i snaga. Ipak, tijelo zna i pamti! Ono postavlja granice koje jednom neću preći – napisala je S. Sambrailo. Kaže, iako nerado govori o sebi i svom angažmanu, jer to je njen izbor, boji se za budućnost pasa o kojima skrbi.
- Kako vrijeme odmiče, sve manje vjerujem u skoro rješenje problema kroz gradnju azila i obećanog zapošljavanja radnika do tog trenutka. Svaka kuna koju ste donirali udruzi, ne trebam ni reći koliko sam na donacijama zahvalna, odlazi na životinje, a ne na pomoć radnika. Prioriteti su hrana, cijepljenje, liječenje, kastracije, kućice, ograde. Uvijek su životinje na prvom mjestu, samo radi njih i jesmo tu, ali činjenica od koje više ne mogu bježati je da će ovih 300 duša ostati samo ako mene bude. Da ne duljim i da sačuvam barem malo dostojanstva, zamolit ću vas za pomoć. Onako, ljudski, bez zadrške. Ja, dragi moji, jednostavno više nemam dovoljno snage izdržati sve ovo sama. Ne tražim grijanje u kontejneru, ni plaću, ni slobodne dane. Želim samo pomoć kako bih preživjela. I želim život za njih – napisala je Sandra Sambrailo u svojoj molbi za pomoć.
Grad i dalje šuti
Na njezin poziv upomoć reagirali su Dubrovčani, organizirali su Facebook grupu SOS Zarkovica i pozvali sve koji žele pomoći. Nije važno koliko će odvojiti, a prikupljenim novcem namjeravaju pomoći Sandri i pronaći način kako u utočištu na Žarkovici zaposliti nekoga tko će svakog dana biti tu. Uplaćuje se na račun otvorn u OTP banci, IBAN HR 8824070001100024932, uz naznaku SOS za Žarkovicu.
A Grad i dalje šuti, iako su nam još početkom studenog odgovorili kako se u uredu gradonačelnika Andre Vlahušića razgovaralo o zapošljavanju u skloništu i poboljšanju uvjeta na Žarkovici do gradnje skloništa. Ne zanima ljude iz Grada što se događa na Žarkovici, ali ne zanima ih ni što se događa na ulicama grada. Na kojima se truju mačke, s kojih automobil splitskih registarskih oznaka odvozi gradske mačke u nepoznato. Na naš upit poslan još 19. prosinca ne odgovaraju. Vrijeme je blagdana, ljudi se vesele i zabavljaju. Ovo su za njih ionako samo životinje.
Gospodine Andro hocete li vise uciniti sto? Nije grad samo zidine.