U dva "Aristona", u San Remu i u Mantovi, dok ovo čitate, odvijaju se dva festivala; San Remo u San Remu, i Antisanremo u Mantovi. Kako to? Zašto to?
Tamo potkraj pedesetih zurili smo očarani u izloge "Varteksa", u kojima su bili postavljeni televizori, i "pratili" San Remo; tada snmo sve "pratili", smjenjivanje Đilasa, kruženje "Sputnika", literarne i ine bravure mladoga Šoljana, "škarice" Dražena "Jerca". A pratili smo doma i mačke sa čage u Glazbenjaku, Tucmanu, Ribnjaku - ak bi nas pustile. San Remo je bio prvi glasni, neobuzdani ulaz Zapada u naše domove, kupovale su mame televizore RIZ na kredit, a RTZ je prenosila San Remo obligatno. Sjećam se kad su jednom festival za nas komentirali iz studija Sergio Endrigo (moj Puljanin) i Arsen Dedić, sablažnjeni (uglas!) nad jednim pjevačem koji je mrtvoladno pjevao "le mie canzoni che sfidano il tempo" (moje pjesme koje izazivaju vrijeme). Koja prepotencija!
Ali ta sablazan bila je ništa, spram one koju ovih dana iskazuje Elio Cesari, starijima bolje znan pod pjevačkim pseudonimom Tony Renis, umjetnički direktor ovog San Rema. Italija je na nogama, pljušte optužbe protiv Renisa, na stotine pjevača (anonimno!) ga optužuju za manipulaciju kod izbora pjevača, morao je čak dva sata razgovarati s državnim tužiteljem, voditeljica festivala Simona Vnetura veli da je "bijesna na Renisa" jer neće uvrstiti neke neporecive zvijezde, novine ga izravno optužuju za sprege s mafijom - da bi na koncu senator (!) Nando Dalla Chiesa organizirao istodobni protufestival u Mantovi - slučaj apsolutno bez presedana.
Ali, San Remo je tek kap žuči u već punoj čaši. Jer, kako piše Fillippo Ceccarelli u umjerenome torinskom dneveniku "La Stampa" (Tisak): "Evo što znači imati nadzor nad televizijama. To znači uzeti Sanremo, povjeriti ga prijateljima od povjerenja (Tony Renis i Berlusconi stari su prijatelji - M.R.) i prečiniti ga u mega-show po američki... Sveuzev, izmijeniti Italiju... Ali na istom se festivalu Sanremo mjere i ograničenja oporbe, koja još nije razumjela da li joj i koliko odgovara zajednički izaći pred birače (ili, već, pred veliku publiku) kao snaga očuvanja: slobode tiska, Ustava, socijalne skrbi, radnih mjesta, javnih škola. Pa i Sanrema..."
Italija je razdvojena, na "lijeve i desne", živi se sve slabije (samo u Portugalu, među petnaest članica EU su manje plaće i skuplji život), propadaju gigantske firme Parmalat, Cirio, banke. Susljedno, kriza je i u nogometu i financi upravo rešetaju papire klubova iz prve i druge lige. Rasplamsala se kampanja za europske izbore u lipnju, i sva je prilika da će ih desnica izgubiti. Tako da se skandali oko festivala u Sanremu tek uklapaju u opće društvene prilike.
Posrijedi je, zapravo, global-liberistički sindrom, svojevrsni "križarski" pohod kanda neukrotive svjetske plutokracije na europsku (zapadnjačku) demokraciju; ali s domaćim protagonistima. Formula je banalna i efikasna; uzeti - sve! Privredu, banke, politiku, medije! Italija pak, gospodarski ipak manje snažna od Njemačke ili Francuske, kao da je izabrana za prvu žrtvu. Ali, kako sam višekratno pisao, držim da će Italija ipak posljednja pasti! Riječ je o tome da su višestoljetni društveni mehanizmi Italije (znanost, kultura, umjetnost, crkva, mediji, sindikati, građanstvo, školstvo, pa i politika...) tako duboko i široko proželi Italiju, i da ona dobro pamti fašistički period. A upravo gromoglasni prosvjedi u aferi Sanremo svjedoče o snazi tih društevnih mehanizama.
Renzo Arbore svojedobno je spjevao šlager da u Sanremu "sempre la piu fessa resta in testa" (uvijek najgluplja pjesma pobjedjuje), ali znamo i onu drugu pjesmu; "Perche San Remo e San Remo!" Jer, Sanremo je Sanremo!
Milan Rakovac, književnik