SANU i dalje ne odustaje od srpsko-hrvatskog jezika

U Hrrvatskoj se dobro pamti da je Srpska akademija nauka i umetnosti institucija koja je iznjedrila zloglasni Memorandum. Ali se u Hrvatskoj manje zna da SANU već desetljećima ponosno stoji iza jednog projekta kojem uporno ne želi promijeniti ime.

Riječ je o Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Na zgražanje mnogih iz Srbije, SANU je nedavno svečano predstavila i devetnaesti tom te knjige koji, usput rečeno, obuhvaća riječi u rasponu od octa pa do riječi petoglasnik. I bavi se riječima kao što su to pekmez, očajnik, paprika, pandur, papaja, panker, padavičar, pamuk, pamflet, oštroumlje, partner, parking, panika, parada, peron, papuča...

Nakon te akademske izdavačke fešte brojni su osporavatelji naziva srpskohrvatski jezik u Srbiji ponovno istaknuli da se njihovi akademici bave nepostojećim jezikom te da bi im netko već jednom trebao javiti da je drug Tito umro te da srpskohrvatski jezik više nije u upotrebi ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, ni u Crnoj Gori (doduše, na službenim stranicama Nobelovog komiteta još stoji da je jezik nobelovca Ive Andrića srpskohrvatski, ali to je spomenik povijesti).

Akademici iz Beograda ne daju se omesti. Najavljuju da je tu riječ o jednom od najvažnijih projekata srpske kulture koji će do svoga kraja imati tridesetak tomova velikog formata s obrađenih oko pola milijuna riječi. Uostalom, riječ je o očito sporovoznom projektu koji je započet još šezdesetih godina prošlog stoljeća i ne skreće s puta, bez obzira na novonastale okolnosti. U Srbiji se ipak sve glasnije pitaju zašto se samo oni drže srpskohrvatskog jezika kojeg su se odrekli i oni koji su se u njega najviše zaklinjali. I zašto na tom nazivu, koji su mnogi doživljavali kao potvrdu unitarističke jugoslavenske kulturne politike, inzistira baš SANU, institucija koja je u svemu drugome svjetlosnim godinama udaljena od titoističkog socijalističkog antifašizma.

Ipak, dio akademika iz SANU tvrdi da se ime projekta i rječnika ne mijenja jer se poštuju stroga lingvistička, a ne politička pravila proizašla iz raspada Jugoslavije na više država. Najodgovorniji ljudi projekta tvrde da je još u začecima rječnika zamišljeno da obuhvaća cijelo štokavsko područje, pa da je onda i opravdano da njegov naziv i nadalje ostane nedirnut, usredotočen na srpskohrvatski jezik.

Čak se spominje da bi mijenjanje naziva projekta i rječnika iz srpskohrvatskog u (samo) srpski moglo izazvati i međunarodno sporenje, premda nije jasno koja bi to hrvatska vlast pokrenula postupak protiv SANU da svoj rječnik više ne zovu srpskohrvatskim nego srpskim? No, u uredništvu kapitalnog jezičnog projekta SANU tvrde da bi hrvatska, bošnjačka ili crnogorska strana mogle tražiti da se iz njega izbace njihove riječi ako bi rječnik dobio samo srpsko ime.

A u SANU ne žele ostati bez hrvatskih, bošnjačkih i crnogorskih izvora i pisaca. Nismo krivi što je i Krleža pisao srpskim jezikom, ističu provokativno u izjavama u SANU i tvrdoglavo nastavljaju s objavljivanjem Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. I ističu da su jako pazili da im u rječnik ne uđe nijedna riječ iz 'politički motiviranog hrvatskog novogovora'. Dakle hrvatskom novogovoru, vrata beogradskog rječnika (koji se tiska na ćirilici) čvrsto su zatvorena. Ali srpskohrvatski starogovor iz 'politički nemotiviranih titoističkih vremena' i dalje je dobrodošao.