Leon Lučev: Sapunice su smeće na koje se troši golema lova

Razgovor sa šibenskim glumcem Leonom Lučevim poput vožnje je ferrarijem 170 km/h po krivudavoj cesti koju ne poznajete pa je iza svakog zavoja novo iznenađenje. Ali ta je vožnja zabavna i stiže sigurno do cilja: saznati što više o čovjeku koji je apsolutna zvijezda serije “Na terapiji” koju gledamo na HTV–u i filma “Krugovi” Srđana Golubovića koji je među 46 najboljih ostvarenja u konkurenciji za Europsku filmsku nagradu, ali i srpski kandidat za Oscara, Kritika ga voli, struka cijeni, predan je i ozbiljan u poslu koji radi, a od onoga što pišu novine zanima ga samo nogomet.

Jednom ste rekli da na razini glumačke kreacije TV serije ne nude neki potencijal. Je li uloga u seriji “Na terapiji” promijenila vaš stav?

Da. To je genijalan tekst i izvrstan scenarij u kojemu kao glumac imaš puno prostora i mogućnosti. Kada smo shvatili kakav tekst imamo u rukama, cijela se ekipa složila da nam trebaju duge pripreme. Dva mjeseca učili smo samo tekst, a nakon toga imali probe, što nam je davalo slobodu snimati scene od 25 do 36 minuta u komadu, dakle kao male kazališne predstave. Puno je lakše takav tekst raditi bez rezova. Kada u njega jednom zasurfaš, ne znaš kamo će te odnijeti i kako će se otvoriti. Tako da je s jedne strane odgovornost prema tekstu, a s druge prema televiziji na kojoj dugo, dugo, dugo vremena nije bilo ozbiljne dramske serije, ovim uratkom ispunjena. Neovisno o tome što je serija nastala prema stranoj licenciji, mislim da smo uz pomoć Lade Kaštelan kao dramaturginje tekst oživjeli i prilagodili našem mentalitetu.

Kada kažete da dugo nije bilo ozbiljne serije, pretpostavljam da su sapunice onaj neozbiljni sadržaj? Jeste li se uhvatili da pogledate tu i tamo koju od aktualnih sapunica nacionalnih TV kuća?

Jesam, i meni je to smeće. Uz dužno poštovanje mojim kolegama jer glumački rad na sapunicama krvav je posao. Iskreno, ne vidim smisao sapunica ni razlog zbog kojeg se rade. Osim da se ispuni kvota domaćeg programa na televizijama. Možda bi trebale poslužiti kao opuštanje za mozak gledatelja, ali to je zaglupljivanje nacije, a na njih se troši golema lova. Pitam se zašto se dio tog novca ne bi dao ljudima za pripremu i pisanje scenarija dvije ili tri godine koji bi urodile dobrim serijama. Televizijska produkcija nam radi na dosta nezreo način, što znači da očekuje da će za pet mjeseci dobiti genijalnu seriju od 30 epizoda. Dobre serije pripremaju se nekoliko godina i ne snimaju se po 20 epizoda, već po šest. Sve vrhunske serije, poput “Mućki”, išle su u blokovima od po šest do devet epizoda po sezoni i uloženo je puno vremena u dobar scenarij jer od njega sve kreće.

U “Na terapiji” glumite specijalca Jakova koji je doživio srčani udar nakon što su mediji otkrili ratni zločin iz Domovinskog rata u koji je bio umiješan. Lik je težak, mračan i kompleksan, s puno psihičkih problema. Koliko ste se saživjeli s Jakovom?

Nisam se uopće saživio, već mislim da sve to što Jakov ima u sebi imam i ja. Dok sam ga glumio, ponekad sam imao osjećaj da govorim svoje rečenice. Nosim jako puno njegovih iskustava, Bogu hvala, nisam ubio u ratu ničije dijete, ali dijelili smo slične probleme. Čim sam čuo da je serija o psihoterapiji, krenuo sam istraživati to područje, otišao na psihoterapiju i ostao do dana današnjeg. Dakle, krenuo sam zbog serije, a ostao zbog sebe. Dosta je intenzivan taj između Jakova i mene.

S ratom sam u miru

Gledate li seriju ili ste jedan od onih koji na ekranu baš i ne ljubi svoju sliku?

Ne volim se gledati u procesu nastanka uloge jer sam tada uvjeren da glumim nekog drugog, pa kad pogledam i vidim da sam to opet ja, redovito se razočaram. Ali kada završi snimanje, uvijek imam ritualno prvo gledanje, kojim sam redovito nezadovoljan, ali na treće već normalnije pristupam viđenom. Tek tada mogu realno, kao gledatelj, seriju zbilja gledati. A ova mi je dobra.

Jeste li prije snimanja gledali neku od licencija, izraelski original ili, recimo, srpsku verziju s Mikijem Manojlovićem u ulozi psihoterapeuta?

Ne, nisam htio. Tek kada smo već na veliko snimali, pogledao sam u srpskoj verziji Sergeja Trifunovića koji tamo glumi moj lik i to me malo zbrkalo. Uglavnom, fascinantno mi je da smo Sergej i ja to totalno drugačije odradili.

Borili ste se u ratu, proživjeli traume, upisali se u registar branitelja sa 741 danom u borbenom sektoru. Muče li vas još ratne traume?

Pa, ne znam na to danas više ništa reći. Mislim da sam kroz svoje filmove, a bilo je dosta ratnih, po tom pitanju prošao terapija i terapija, da sam se baš “isterapirao”. Sada me i kolega Elvis Bošnjak sredio u seriji “Na terapiji” tako da sam u miru.

Redatelj Kristijan Milić snima “Broj 55” i najavljuje ga kao prvi pravi ratni film. Je li to, po vašem mišljenju, baš tako?

Jedan od boljih ratnih filmova je, smatram, “Nebo i sateliti” Lukasa Nole. Ali najvažniji hrvatskih film koji se bavi tematikom rata od osamostaljenja su “Svjedoci” Vinka Brešana. Ono što država nije mogla, dakle, napraviti neki zreli korak naprijed, napravio je Vinko s tim filmom. Pokazao je da Hrvatska može biti ozbiljna zemlja koja može pogledati svoja sranja neovisno o tome što znamo da smo u pravu.

Trebamo hitne promjene

Jeste li ogorčeni kada danas vidite u kakvom je stanju država za koju ste se borili?

Ma nisam ogorčen, više mi smeta što se bavimo užasnim pizdarijama, a nitko nema muda napraviti novi korak i reći da postoji možda neki drugi način rješenja onoga što nas muči. Politika je postala palamuđenje i čudno mi je da nitko ne preuzima odgovornost za gluposti koje je napravio i da je trenutačno najvažnije pitanje lažne moći. Čak i oni koji žele nešto promijeniti, kada uđu u energiju moći, pogube se. Mislim da ćemo dosta brzo morati mijenjati stvari. I to ne govorim samo o Hrvatskoj, već globalno, jer svijet dolazi do točke u kojoj se mora odgovoriti na pitanje hoćemo li živjeti u robovlasničkom sistemu ili ćemo biti slobodni ljudi. Trenutačno živimo u dosta ozbiljnom robovlasničkom sustavu pod nazivom demokracija. Dovodi se u pitanje čemu služe ovi sistemi, u korist ljudskih bića ili mi isključivo živimo ovdje da bi nekoliko moćnika imalo para. To se hitno mora promijeniti.

Snimanje serije je završeno. Što trenutačno radite?

Svim silama pokušavamo završiti produciranje filma Jasmile Žbanić “Otok ljubavi”, što znači ispuniti sve obveze prema ljudima koji su na njemu radili. A evo, nedavno je prošla i zagrebačka premijera “Krugova”, filma iza kojeg stojim svim srcem. Vodim i jednu radionicu s djecom i završavamo dokumentarac “Adrenalin” o šest mladih glumaca koji četiri dana u izolaciji rade predstavu s Krešom Dolenčićem i direktno otamo dolaze na premijeru. Pratili smo ih kamerom, a uz to inkognito snimali i prijamni ispit na Akademiji i moje probe u HNK i sve ćemo to spojiti u film o volji, ljubavi, nadi i tome što je gluma danas općenito. Otvaramo tematiku o tome kakav je to posao.

I kakav je gluma posao?

Krvav, žestok... Posao u kojem se očekuje da daš sto posto sebe bez obzira na sve. Posao koji se, ako ga ne voliš, dosta teško radi.

Bombardiraju nas informacije o nagradama i festivalima na kojima briljiraju vaši filmovi, u posljednje vrijeme to su “Krugovi“ Srđana Golubovića s kojim ste se nedavno vratili i iz Luksemburga. Koliko vam nagrade i festivali uopće znače? Jesu li nužno zlo ili vjetar u leđa?

Dobar je osjećaj kada za film u koji vjeruješ i ulogu u koju si uložio jako puno svoje energije dobiješ nagrade. Mislim da nisu ni zlo ni vjetar, već potvrda i prepoznavanje struke.

Jesu li vam ikada slava i ego radili o glavi?

Jesu. Ponekad te to ponese i odnese, ali često kažem da sam imao veliku sreću da me iz takvih stanja život vraćao na pravo mjesto. Nekada nježno, a nekada i žestoko, ali zahvalan sam mu na tome.

Već ste dugo aktivni i kao pedagog. Vodili ste radionicu “Artikulacija emocija“ zamišljenu kao rad na istraživanju i oslobađanju vlastitih emocija i potencijala. Je li to još aktualno?

Ne, ali intenzivno planiram ponovno s tim krenuti, u malo drugačijoj formi i u duljem kontinuitetu. Nije to bilo oslobađanje, već artikulacija emocija. Obično bježimo od nekog lošeg osjećaja. Ali princip je da ga prvo moraš prihvatiti i onda vidjeti što taj osjećaj od tebe hoće, čemu ti služi, i općenito, doživjeti ga. To je važno i u glumi jer glumac koji ne prihvaća vlastite emocije na sceni je podvojen i tada imaš glumca s problemom. Kada prihvati svoje osjećaje, onda dobiješ lik. Tako je i u životu. Osim toga, i dalje predajem na Akademiji u Splitu i na Sarajevo Talent Campusu te radim s djecom.

Koja su vaša ograničenja s kojima se borite?

Mislim da mi je najteži moment da u trenucima vlastite krutosti ipak nađem mekoću. Osobito se skrutim pod užasnim stresom i zato sam zadnjih sedam mjeseci u fizičkom treningu jer skužio sam da mi fizička aktivnost kanalizira stres. Kombiniram jogu i teretanu, a zapravo se pripremam za džiju-džicu i aikido. Trener mi je rekao da ne mogu početi trenirati dok ne učvrstim torzo, a aikido mi se uvijek sviđao jer je prava umjetnost i trenirat ću ga sa 13-godišnjim sinom.

Spominjete sina Ivana... Otac ste troje djece, sina Ivana te kćeri Ele (9) i Zoe (7). Strahujete li da je svijet u kojem odrastaju grozno mjesto?

Ne. Svijet u kojem odrastaju u zajebanoj je fazi promjene. I nadam se da ćemo svi zajedno pronaći snagu da se sjetimo da nismo posljednji koji žive na njemu. I dalje postoje oaze poput Zlarina na kojem ljetujemo, ali još ne vjerujemo dovoljno jako da to nisu samo oaze za odmor, već mjesta s potencijalom svakodnevnog kvalitetnog života. I Ela i Zoe i Ivan su djeca kojoj je umjetnost nešto svakodnevno i nadam se da će to uključiti u posao kojim se sutra budu bavili.

Cijeli je život otkrivanje sebe, a kažu da se svakih pet godina nekako sve izmjeni. Prešli ste 43. godinu, a kako je starjeti?

S jedne strane gubim mladenački entuzijazam, ali javlja mi se fokus. On je kvaliteta zrelih godina. Nestaju iluzije, a dobivaš konkretnu stvar. Super se osjećam u svemu što radim, samo kužim da ću neke stvari morati očistiti i ogoliti. Koje? Eeeeeee...

U “Muškarcu...” počeo guštati

Tek u filmu “Što je muškarac bez brkova?” počeli ste uživati u glumi. Te 2005. i niste više bili baš klinac. A kada i kako se uopće javila ideja da se počnete baviti glumom?

Slučajno. Ako imaš potrebu za ljubavlju, gluma je najbolje mjesto da je dobiješ. Nikada nisam razmišljao na način “Kada sam se rodio, znao sam da ću biti glumac”. Nakon rata sam studirao promet, vidio oglas za audiciju, otišao, nakon toga upisao Akademiju.. Bilo je zanimljivo, bauljao sam kroz to sve, ali dugo mi je trebalo da se povežem s glumom. Pravi se klik dogodio u “Muškarcu...” jer tek tada sam se počeo opuštati i guštati. Dotle je bilo hoću–neću, jesam li, je li to baš to... Sada mi se svako malo događa neki novi klik.

Pitate li se ikada jeste li trebali davnih dana otići sa svojim roditeljima u Ameriku, možda biste sada bili hollywoodski glumac?

Ne žalim za tim, sumnjam da bih bio hollywoodski glumac. Kada su oni išli u Ameriku, meni je u glavi bilo samo kako da si kupim neki motor, tako da bih ondje puno prije postao bajker. A danas imam osjećaj da, dok god imam fokus unutra, na sebe, da se stvari događaju, a kada okrenem fokus prem van, stvari se prekinu. Tako da uvijek gledam da je posljedica svega moje unutarnje stanje, bavim se sobom, snimam odlične filmove i, na kraju krajeva, na svojem materinjem jeziku. Nemam straha, imam golemo povjerenje.