Sarajevo puno srama

Uoči odlaska u Lepenicu, BiH prijestolnicom prošla je tiha i mirna kolona srednjoškolaca KŠC-a Sveti Josip. Podršku u dostojanstvu i tuzi pružili su im učenici susjedne škole, I. bošnjačke gimnazije. Direktorica Bošnjačke gimnazije Lamija Akšamija na vijest koja je odaslana putem radiopostaja da se sprema tiha povorka odmah je obustavila nastavu u školi i 530 učenika povela do KŠC-a. Iako u KŠC-u nisu planirali ništa slično, brojni Denisovi prijatelji koji su cijelu noć palili svijeće i spontano se okupljali ispred Centra, spremno su stali na čelo kolone, mirno i dostojanstveno pješice prošli od KŠC-a, pored Katedrale, Ferhadije i Titovom ulicom do okupljališta ispred Zemaljskog muzeja, odakle je bio organiziran prijevoz autobusima do Lepenice.

Prolazeći ulicama kroz središte grada tiha kolona polako se povećavala. Slike veselog mladića koje su njegovi prijatelji nosili rasplakale su i slučajne prolaznike. Tuga i sram većine građana Sarajeva zbog nemila događaja u kojemu je brutalno oduzet život jednoga mladića potaknula je mnoge da se zamisle što se to dogada u Sarajevu. Taksisti s postaje kod autobusnog kolodvora ponudili su besplatno svoje usluge prijevoza iz Sarajeva do Lepenice i natrag.

Policija, iako nije dobila službeni zahtjev za osiguranjem povorke, jer nije bila niti planirana, ipak je brzo reagirala i omogućila nesmetan i siguran prolazak tihe kolone brojnim ulicama i raskrižjima grada. Radio Stari grad je za vrijeme trajanja pokopa emitirao klasičnu glazbu u znak žalosti za Denisom, ali i svim žrtvama Sarajeva u posljednjim maloljetničkim divljanjima. Učenici Srednje učiteljske škole ispred KŠC-a su došli s crvenim karanfilima u rukama koje su položili ispod slike ubijenog Denisa Mrnjavca. 

Za naš list direktorica I. bošnjačke gimnazije Lamija Akšamija izjavila je:
 To ostaje nama starijima na savijesti i svima onima koji su mogli još davno od okončanja rata do danas napraviti domove za problematične osobe. Osobe koji su to napravile nisu normalni ljudi ili su pod utjecajem droge. Bilo kako bilo, Denisa više nema. Njegova majka i njegovi bližnji strašno pate.

 Ne postoji veća tragedija nego izgubiti svoje dijete. Mi danas suosjećamo u toj boli i želimo da naši učenici uvide što se događa da bi jednog dana mogli graditi zdravije društvo. Kako bi mogli jednoga dana priskočiti u pomoć nekome tko je u nevolji. Sramota je da nitko nije priskočio u pomoć kad je jedan mladi čovjek napadnut. U ratu smo jedni druge izvlačili i pomagali pod kišom granata.

Kao da smo izgubili dušu. Nije kriva politika. Krivi su oni koji su bili u tramvaju, a nisu priskočili u pomoć. Vlast je trebala napraviti domove za one koji nisu normalni, koji se ne mogu uklopiti u normalno društvo. Neka se upitaju oni koji su to mogli učiniti, a nisu. Ako ova država ne može naći novac za takve ustanove, naći ćemo mi. Nas 600 učenika i zaposlenika naći ćemo novac za specijalizirane domove, ako treba i izvan ove zemlje, kao što smo našli novac kad je trebalo i za Bošnjačku gimnaziju.